FARENHAJT 9/11


Farenhajt 9/11 je donio svom režiseru, Majklu Muru, Zlatnu palmu za najboqi film ovogodišweg filmskog festivala u Kanu, nakon što je wegov predhodnik Kuglawe za Kolumbajn, Muru osigurao i specijalnu nagradu na istom festivalu i Oskar za najboqi dokumentarni film. Sva ova priznawa, kao i fantastično velike količine novca koje je Farenhajt 9/11 zaradio, ako i ne označavaju Mura kao najboqeg režisera dokumentarnih filmova današwice, onda ga sasvim sigurno označavaju kao najpoznatijeg. Ta slava se nije desila slučajno, jer je Mur poznat kao veliki samopromoter u čijim se filmovima sopstvena ličnost eksponira preko granica autobiografske iskrenosti. To nije slučaj u Farenhajtu 9/11, ali Mur nije odolio da se bar ne smjesti na plakat koji reklamira film. Farenhajt 9/11 i nije toliko o 11. septembru, iako je malim djelom i tom datumu, koliko je o Xorxu Bušu mlađem, još uvijek predsjedniku Sjediwenih Američkih Država. Sam naslov označava, prema rječima autora, temperaturu na kojoj gori sloboda. I slobodom se Mur služio, slobodom govora koja mu dozvoqava da govori istinu, isto koliko i da istinom manipuliše. Farenhajt 9/11 ne samo da nije onoliko dobar film koliko su se mnogi nadali, nego nije ni dovoqno objektivan. Ne podrazmjeva se da dokumentarni filmovi treba da budu objektivni, ali bi Bušovim protivnicima nešto takvo bilo sasvim požeqno. Film je mnogo zabavan za gledawe, ali je isto tako mnogo scena s Xorx Bušom zabavno samo zbog montaže. I koliko god to zvučalo nevjerovatno, Mur može natjerati publiku da stane na Bušovu stranu, jer ih ponekad gura protiv wega očiglednom manipulocijom. Veći dio filma liči na ambicioznu reportažu. Kao što nema mnogo samog Mura u kadrovima, nema mnogo ni originialnog materijala u filmu. Mnogo su korišteni televizijski snimci, pa je za očekivawe da će vam neke stvari biti poznate. Mur je sav taj materijal sjajno montirao i zajedno spojen izgleda vrlo ubjedqivo, ali isto tako je prisutan osjećaj već viđenog. Kada se Mur prihvati kamere i nekoliko vrlo potresnih qudskih sudbina svede na pojednastavwene teze koje će wegovoj tvrdwi koristiti, dolazi u pitawe etičnost onoga što je uradio. Siguran sam da ćete pogledati ovaj film bar iz čiste znatižeqe i da ćete na pitawe odgoviriti sami, ali i najboqi dio filma se desi isto tako kada se Mur prihvati kamere. Još tačnije, kada ispred iste kamere stane i zaustavi nekoliko kogresmena. Čini se da je to jedna od rijetkih scena u kojima je Mur pokazao nešto više o ratu i Amerikancima od gotovo histeričnog optuživawa Buša mlađeg. Kao i u Kuglawu za Kolumbajn, i u Farenhajtu 9/11 Mur upire prst, samo što ovdje prst ne upire u problem, nego u određenu osobu. Ovdje nije riječ o tome da li prvenstvo ima politika ili estetika, riječ je o tome da će ovaj film zaista biti drugačije procjewivan nakon što za nekoliko mjeseci ispuni svoju vrlo jasno naznačenu svrhu. Ovo je utilitarizam na vrhuncu, antipropagandni materijal u predstojećoj kamapawi. Ako je u Kuglawu za Kolumbajn htio previše, Mur je u Farenhajtu 9/11 htio premalo. Čini se da je uspješnija od pokazane Bušove obmane Amerikanaca, obmana kojom je Mur ubjedio neke da je napravio dobar film.