U ovom intervjuu Radivoje Andric govori o generacijskim jazovima koji koce komunikaciju, dizanju iz apatije, Beogradu pre i posle kataklizme... 

- Za razliku od nekog ranijeg vremena, danas postoji ogromna razlika izmedju tridesetogodisnjaka i onih desetak godina mladjih. Neko ko je imao 20 godina kad je zlo krenulo, mogao je pre tog rata da zakaci interrejl, put u Evropu, hrvatsko primorje, ostrva, Zvezdin kup, putovanja po starojJugoslaviji,i milion drugih stvari... Danasnji dvadesetogodisnjaci 91. imali su 10 godina i ta deca, koja u stvari vise nisu deca, osakacena su zato sto su odrastala u totalno nenormalnim uslovima. Pri tom nisu ni znali za bolje, vec su to ludilo dozivljavali kao prirodno stanje. Otuda taj veliki jaz izmedju dve generacije koje su bliske po godinama, ali ne i po iskustvu.

Da li ga je i kako moguce prevazici?
- Jako je vazno da se vrate ti „stariji" koji su otisli iz zemlje. Sto pre to bolje. I da donesu neku lovu ako je imaju. S druge strane, krajnje je vreme i da se ta srednja generacija koja je ovde, sada konacno povuce iz samoizolacije. Da bi ostali normalni, mnogi ljudi su morali da se odseku od stvarnosti - jedni su otisli iz zemlje, drugi su spustili roletne. Sad je trenutak da se te spusene roletne dignu i da se izadje napolje. I ono najvaznije: i ti koji su digli roletne i ti koji su se vratili u zemlju ovim mladjima moraju da prenesu svoje iskustvo - pricom u kaficu, muzikom, filmom, dobom knjigom, kako god... A mladji ce morati ubrzano da sazru. Moraju da krenu da zarade neku kintu- nadam se da ce biti uslova za to - ne nesto veliko, petsto, sesto maraka, da mogu sa tim da plate „medzik bas" do Amsterdama i da im ostane kinte za desetak dana u Amsterdamu. Pa onda nekoliko meseci stede, pa isto urade sa nekim drugim mestom. Ti ljudi treba sad da putuju, da vide i dozive nesto novo, drugacije... 

Da li pozitivni gradski fazon koji nose tvoji filmovi uopste moze da zazivi na globalnijem nivou ako medju mladjim svetom i dalje ostane da dominira defetisticka mantra „e, ovde ne mozes nista da uradis, svuda prepreke, svaki cas glavom udaras u zid... mora da se pali
preko"?
- Naravno da je mnogo lakse reci „E, znas sta, ja ovde ne mogu da se izborim da napravim slikarsku izlozbu kakvu hocu, nego odoh u Pariz jer cu tamo sigurno uspeti za godinu dana, a ovde cu mozda cekati deset godina..." To jeste laksi put, ali ne znaci da je bolji. Ako neko nema snage da se ovde izbori, nema veze, neka ode i napravi karijeru napolju, pa nek se jednom vrati i prenese deo svog iskustva ovamo. Ali vazno je da to ne urade svi. Vecina treba da ostane ovde, da gura i da na kraju tim svojim neznim glavama probijemo zid. I da onda i ovde normalan zivot bude normalna pojava. Nisam Nikola Tesla i nemam neki veliki plan kako sve to pokrenuti... Svojim filmom
mogu da napravim neki mali korak... A svi ti mali koraci svakog od nas cine pomak. I zato svako treba da ga napravi - neka „»Kanda, Kodza i Nebojsa"« izdaju novi album, neka TV B92 krene da emituje dobar program, neka razni ljudi pisu dobre knjige... 

Znaci, verujes da Beograd ponovo moze da bude metropola u pravom smislu te reci?
- Mislim da nikad nije ni prestajao to da bude. Cak i kad smo bili u ratu i neprijateljstvu, kad su vojnici odavde isli i pucali po tudjim gradovima i tada su oci raznih ljudi ostale uperene ka Beogradu. Jer oni koji su trcali u rat uvek su takvi i bili, ali su zato normalni ljudi ostali normalni... A mi smo bili i i dalje smo centar zbivanja u nekoj siroj regiji. Da se ne lazemo, Beograd je jezivo ruzan grad, ali je na divnom mestu i ima mnogo tih raznih „podzemnih" stvari koje ga cine zanimljivim... Prvenstveno ljudi...

                                           Povratak