ISTORIJA
Glazbeni kritičari danas često znaju Azru imenovati kao obaveznu glazbenu
lektiru.
Branimir Johnny Štulić, lider grupe, rođen je u Skopju, u Makedoniji, zemlji
gdje vječno sunce sja, 1953. godine. On je zarana primoran na česte promjene
prebivališta zbog prirode očeva posla (časnik), te ključne godine odrastanja i
afirmacije provodi u Zagrebu, gdje je upisao Filozofski fakultet ali samo da bi
zadovoljio starce. Već se tada gotovo fanatično odlučuje baviti glazbom. Važno
je reći da su na njega najviše utjecali Beatlesi, ali prvenstveno radi ideje
benda. Isto tako bio je lud za sevdahom što se očitovalo u prvoj fazi njegova
glazbena rada kada je osnovao Balkan Sevdah Band. Svirali su gotovo sve od
njegovih vlastitih pjesama, narodnjaka, pa do The Beatles. Pod utjecajem novog
vala (new wawe), vremenom se bend sve više okreće rocku i kroz njega prolazi
mnogo različitih glazbenika. Nakon što su postali poznatiji rock'n'roll sastav,
mijenjaju ime u Azra (djevica), po istoimenoj poemi Heinricha Heinea, 1977.
godine.1977./78. grupa nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić
- Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav -
Film. Nakon toga Štulić postaje članom Parnog valjka, ali ni ta suradnja nije
dugo potrajala. Vrativši se Azri Štula kao bubnjara uzima Borisa Lajnera tada
člana Haustora, ali ne uspijevajući naći adekvatnog basistu, za prvi interview,
da bi izgledali kao trio - slikali su se s psom!
Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom kao
producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Mikšić -
Fuma, Mladen Juričić i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme Balkan i A šta da
radim koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio
i basista Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru
kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.
Debi album Azra snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage
Mlinarca. Taj album se smatra jednim od najjačih debija u našoj rock-glazbi, te
im osigurava vodeće mjesto na domaćoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su
usmjereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (Uradi nešto, Vrijeme
odluke), odnosno ljubavne tematike (Gracija, Tople usne žene), ali sa posebnim,
sebi svojstvenim izričajem.
1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl Lijepe žene prolaze
kroz grad, kojeg također producira Hus i svira gitaru u maniri britanske
blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album Sunčana strana ulice, sa
raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke naravi (Užas
je moja furka, Kurvini sinovi). U ljubavnim pjesmama (Između nas, Ne reci mi
dvaput, Gospodar samoće, Sunčana strana ulice) uvodi i puhačke instrumente u
izvedbi Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i
pjesme u kojima Johnny obrađuje svoju urbanu paranoju (Odlazak u noć, Kad Miki
kaže da se boji), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti
(Pametni i knjiški ljudi, Pit - i to je Amerika). Producent albuma je Branimir
Štulić što će kasnije uostalom i redovito činiti.
Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album Ravno do dna.
Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (Ravno do dna, Nedeljni
komentar, Ostavi me nasamo, Sjaj u kosi, Plavo - smeđe). Ovaj album po
neposrednosti i energiji glazbe pruža pravu sliku Azre.
1982. godine izdaje se i drugi dupli album Filigranski pločnici te treći singl,
u kojima Štulić od izravne energične emotivnosti prelazi prema prikazu
unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke
(Tko to tamo pjeva, 68., Pavel, Gorki okus), ljubavne (Kao ti i ja, Volim te kad
pričaš), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme
(Put za Katmandu, E pa što, Sloboda). Na albumu veliki značaj imaju puhački
instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića.
1983. godine grupu napušta Mišo Hrnjak, basista koji odlazi u Jehovine svjedoke,
te sljedeće dvije godine Štulić i Lajner sami snimaju albume u Njemačkoj. To su
Kad fazani lete i Krivo srastanje u kojima Johnny ulazi u dubine ljudskih misli
i pobuda (Kao i jučer, Duboko u tebi, Flash), ili se buni protiv prevladavajućeg
načina mišljenja (3N, Mon ami, No comment, Kad fazani lete), ili donosi zvuk
teških, punih rock-gitara (Anđeli, Štićenik, Nemir i strast). Na albumu se prvi
put pojavljuje i obrada jedne narodne pjesme - Klinček stoji pod oblokom.
Zatim odlazi u Nizozemsku gdje stvara nove pjesme te stare prevodi na engleski
jezik, s ciljem izdavanja u Nizozemsku.
To mu ne polazi za rukom, te izdaje album kod nas pod nazivom It aint like in
the movies at all.
1987. s Lajnerom, Juricom Pađenom i Stephenom Kippom, kojeg je doveo iz
Nizozemske, snima novi album Između krajnosti koji sadrži uglavnom obrade
pjesama (Zadovoljština - Satisfaction- Rolling Stones, Adio mare- Vlaho
Paljetak) te neke njegove nove uratke (Izlazak iz kome, Vaše veličanstvo).
1988. snima četverostruki mega-album Zadovoljština, s luksuznom opremom i istom
postavom. Mnoštvo starih stvari te mnoštvo obrada stranih autora značajke su tog
albuma.
Nakon toga Štulić snima solističke albume: Balkanska rapsodija (Teško ovo
život), Balegari ne vjeruju sreći (Voljela me nije nijedna, Men se dušo od tebe
ne rastaje, Usne vrele višnje - obrada Lilly Of The West iz repertoara apsolutne
legende i veterana, genijalnog Boba Dylana u kojima miješa makedonski folklor,
engleski jezik i domaću pop-povijest.
1990. grupa nakon koncerta na Hvaru i formalno prestaje postojati.
Devedesetih godina Štulić izdaje dva albuma Sevdah za Paulu Horvat i Anali, koji
su kvalitetno daleko ispod njegovog ranijeg opusa. No Štulićeva glavna
preokupacija jest prijevod Homerove Ilijade koji je i dovršio 1995. godine pod
nazivom Božanska Ilijada. 1997. godine Štulić izdaje album Blase kojime se,
prema kritici, vraća standardima ranijeg rada.
Štulićeve pjesme su objavljene u knjigama Filigranski pločnici i Big bang,
njegovi lirski pokušaji Anonymus Epigramus, kao dodatak Zadovoljštini, a
koncerti na video - kazetama Zadovoljština i Klinček stoji pod oblokom.
Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontroverznijh ličnosti u hrvatskom rocku
uopće. Njegove pjesme još otpočetka su imale dvojaki učinak na publiku. Jedni su
ismijavali njegovo umijeće sviranja gitrare, način pjevanja, nerazumljive
tekstove dalekih metafora koji su intelektualno buncanje i isprazno
politiziranje po svaku cijenu. Drugi su bili poraženi neposrednošću muzike,
energije i poetike, čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo
povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova,
od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Genijalac ili sebični egocentrik?
Čitajući njegove interviewe vidimo da doista ispada da je ovo posljednje ("Možda
će zvučati egoistično, ali Azra je uvijek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene
pitati o tim stvarima."), npr. za druge bendove govori da su imali po par dobrih
stvari, ali on ih je kaže imao šezdeset.