Šta su to graffiti?
Prije nekog vremena sam na televiziji u jednoj tinejdžerskoj emisiji gledao kako se govori o grafitima u Gradišci. Žao mi je što signaI te televizije dopire i do Banjaluke, pa su i ovdašnji gledaoci mogli vidjeti tipičan primjer neprofesionalnog novinarstva i iskrivljenog pogleda na kulturu grafita. Naime, o grafitima su govorili potpuno neupućeni ljudi, a kroz cijelu emisiju se nije mogao vidjeti niti jedan pravi grafit, već svakakvi natpisi po zidovima Gradiške koji su gledaocima predstavljeni kao grafiti. Vidjevši da i u Banjaluci postoji velika doza neupućenosti u vezi ove "zidne umjetnosti" koja neminovno dovodi i do negativnih predrasuda, odlučio sam da napišem ovaj tekst.
Jedina njegova svrha je da čitaoca ovih redova ubijedi da grafiti jesu umjetnost i da u njegovoj glavi postavi granicu između običnih žvrljotina tipa "Jelena, volim te" i "Srbija do tokija" i grafita koji su rezultat velikog truda osoba koje žele da iza sebe ostave nešto lijepo.
E sad, šta su to žvrljotine, a šta grafiti? Da krenemo ispočetka. Grafiti se i jesu izdvojili iz žvrljotina. I to onih koje su predstavljale odraz socijalnog stanja ljudi koji su ih crtali, a isključivo u siromašnim crnačkim četvrtima i nehumanim gradskim sredinama. Njima se izražavao bunt, bande su njima obilježavale svoju teritoriju a uskoro su ih prihvatili mnogi koji su ostavljali svoje potpise po željezničkim stanicama i ružnim zidovima. Vremenom su ti natpisi dobijali boje, da bi se lakše pročitali, bili vidljiviji. Slova su poprimala nove, dotad neviđene oblike, postajala stilizovana da bi, na kraju, grafiti izgubili onu primarnu funkciju obilježavanja teritorije, zadržali funkciju izražavanja poruke i dobili jednu veoma bitnu funkciju, a to je uljepšavanje sredine. Od tada su crtači grafita bili cijenjeni jedino po izgledu crteža koje iza sebe ostavljaju, a ne iz koje su bande ili koje četvrti. Tada su se razdvojile "žvrljotine", kako ih ja nazivam, pisane običnim slovima, koje su i dalje služile samo za izražavanje poruka, i graffiti, crtani u bojama, i stilizovanim slovima, kasnije i slikama, koji su mogli da sadržavaju poruke, ali su uglavnom bili "l
žart pour lžart", ili umjetnost radi same sebe, radi ljepote. I danas kada se na engleskom govornom području spomene riječ "graffiti", zna se da se to odnosi na prave grafite, a ne na obične natpise. Ti, pravi graffiti, su se, pod istim imenom, u ostatak svijeta prenijeli u iste takve ili slične urbane sredine u kojima su i nastali. Opet su nastajali iz bunta protiv dehumanizovanog okruženja u kojem su se nalazili oni koji su ih crtali. Opet su crtani iz potrebe da se uljepša sredina.Samo, na srpskom jeziku postoji ta jezička zabuna gdje se svi natpisi na zidu, bilo koje vrste, nazivaju grafitima, što nikako nije ispravno. Kada bi svi građani shvatili to, vjerujem da bi se njihov stav o grafitima u mnogome promijenio.
Ipak, bitno je pomenuti da je velikom broju crtača bitna "akcija", crtanje na nedozvoljenim mjestima, pri čemu grafit treba napraviti što brže, na što vidnijem mijestu, da bude što ljepši a da pri svemu tome crtač ostane neprimjećen od strane organa reda i zakona! Usljed takvih nepovoljnih uslova crtanja ilegalnih grafita svaki crtač bi sebi trebao postaviti određenu granicu koju on ne bi smio preći ako želi da mu djelo ispuni osnovni uslov, a to je, opet, ljepota. Postoje mnogi koji svjesno prelaze tu granicu i prave grafite samo radi akcije a ne zbog njihovog izgleda. Oni se, po meni, svrstavaju u red gorepomenutih čiji su radovi označeni kao žvrljotine i ruglo na fasadi.
Mislim da bi se taj problem lako mogao riješiti. Dovoljno je da ljudi iz uprave grada Banjaluke shvate da se energija mladih crtača u ovom gradu može vrlo lako kanalisati u svrhu uljepšavanja grada, na taj način što bi odredili neke zidove na kojima bi se moglo legalno crtati. Time bi se smanjio problem ružnih zidova na sljedeći način: Ako bi se odobrilo legalno iscrtavanje takvih fasada kojih u gradu ima na pretek (mislim na oronule ili jednolične fasade socrealističkih objekata izgrađenih za vrijeme bivše Jugoslavije) one bi postale svježe, koloritne, interesantnije i humanije, a samim tim neće više biti ilegalnih grafita koji, ponekad, i uružnjavaju fasadu. U Banjaluci postoje dva takva mjesta ali su nedovoljna, jer dolazi do situacije da se nerprestano crta preko tuđih grafta. Naravno, za dodijelu takvih zidova potrebna je inicijativa, koje za sada nema. Za kraj ću navesti dva primjera u našem gradu iz kojih se vidi sva korist legalnog crtanja. Prvi je organizacija prvog "Graffiti party-ja" u Banjaluci od strane Udruženja Nezavisnih Stvaralaca Geto u Parku Mladen Stojanović, na zidu na kojem se od tada legalno crta. Drugi je taj da je Osnovna škola Borisav Stanković u maju prošle godine dozvolila polaznicima graffiti radionice Mobilnih kulturnih kontejnera, jedne putujuće organizacije koja je tada bila u Banjaluci, da se iscrta nekoliko zidova na igralištu te škole. Svi grafiti su tom prilikom uklopljeni tako da čine dvije veće rečenice u kojima piše: "Moj pogled na umjetnost" i "The whole world is my homeland" ili, u preovdu: "Cijeli svijet je moja otadžbina" Ovo je ujedno i preporuka čitaocima koji nisu imali priliku vidjeti te zidove da ih pogledaju, a oni koji su ih vidjeli morali su sami shvatiti o čemu pričam!
Srđan Trbić
Primjeri uljepšavanja grafitima
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
