Nevidijivi bombarderi

Zahvaljujući avionima Lockheed F117 Nighthawk i Northrop B-2 SAD su postale svjetskim predvodnikom u “nevidijivoj” (“Stealth”) tehnologiji. Iako slovo F u američkom ratnom vazduhoplovstvu označava lovački aparat (fighter), F-117 Nighthawk je zapravo jurišni avion (jurišnik) kojem je namjena uništavanje žestoko branjenih strateških ciljeva, na primjer zapovjednih i komunikacijskih centara, ključnih mostova i tunela, te nuklearnog oružja. Njegovo precizno navođeno oružje može pogoditi cilj sa velikom tačnošću.
Nevidijivi avioni vrlo so skupi ali su, što će možda iznenaditi, najjeftinije rješnje za ispunjavanje namijenjene im zadaće. Jedan će takav avion, zahvaljujući svojoj “nevidljivosti”, lako pogoditi cilj za čije bi uništenje inače trebalo angažovati desetke aviona različitih vrsta, među kojima i one kojima je zadaća ometanje neprijateljskog radara te uništavanje polozaja protivavionske artiljerije.

Prvi koraci

Počeci nevidijive tehnologije sežu još u 1970-e godine, kad su njenu ostvarljivost proučavale Agencija za napredne odbrambene projekte (DARPA, Defense Advanced Research Projects Agency) i Američke vazduhoplovne snage (US Air Force). Te su dvije agencije dobile zadatak da razviju avion koji će biti nevidljiv za radar. Na početku je šest proizvođača aviona predstavilo svoje prijedloge, all su iz njih izabrana samo dva (Lokheed i Northrop) da proizvedu pokusne prototipove.
Uskoro su iz Lockheedovih tajnih pogona u Burbanku (California) izašla dva dvomotorna prototipa, a 1977. Air Force je od DARPA-e preuzeo svu upravu nad projektima. Letovi prototipova završili su uspjšeno, pa je tako počeo rad na F-117A u okviru projekta “Stariji trend” (Project Senior Trend).
Godine 1978. punom parom se pristupilo razvoju nevidljivog lovca. Da bi se smanjili troškovi, u F-117 su ugrađeni razni dijelovi preuzeti sa već postojećih aviona. Među njima spomenimo kompjutere za upravljanje letom s General Dynamics F-16 Fighting Falcona, komandne ploče sa F-18 i sistem za motrenje okoline sa Lockheed C-130 Herculesa. Prvi let aviona odigrao se jedva tri godine kasnije, u junu 1981., a posljednji od 59 komada F-117 isporučen je Air Forceu u aprilu 1990. Dva su izgubljena u nesrćama, no ostali i dalje lete u sastavu 49. lovačkog puka (prijašnje Taktičke grupe 4450), od 1992. stacionirana u vazduhoplovnoj bazi Holloman u Novom Meksiku.

Tajni razvoj

Da bi ga teže opazili, primjena aviona F-117 bila je u početku ograničena na noćne letove. Prvi pokusni letovi su obavljeni na jezeru Groom u Nevadi, no poslije su preseljeni na probni aerodrom Tonopah, gdje je avion mogao djelovati u ograničenom vazdušnom prostoru, u sudjelovanju s avionima iz susjedne vazduhoplovne baze Nellis. Njegovo postojanje obznanjeno je tek osam godina nakon prvoga leta. Godine 1988. Air Force je objavio samo najosnovnije podatke i fotografiju svog najnovijeg aviona,
Otkad je uveden u upotrebu, F-117 je sudjelovao u dva sukoba. Prvi je bio opercija “Pravedna stvar” (Just Cause), to jest invazija na Panamu u desembru 1989., a drugi operacija “Pustinjska oluja (Desert Storm), to jest oslobađanje Kuvajta 199l. od iračke okupacije. U prvoj su sudjelovala dva aviona F-117, pomoću laserski navođenih bombi CBU-27 Paveway III od 907 kilograma, uništili su kasarnu Rio Hato u gradu Panami. Te bombe namijenjene su isključivo ovim avionima.
U Zaljevskom su ratu nevidljivi lovci bili upotrebljeni u mnogo većm broju; u 42 dana dugom sukobu izveli su gotovo 1300 borbenih letova. Prvo je, nakon 14 sati leta iz vazduhoplovne baze Langley u Virginiji, F-117 stigao u Kahmis Mushait u Saudijskoj Arabiji u avgustu 1990., a jedan je od tih aviona i najavio početak vazdupne ofanzive Koalicije tako što je uništio zapovjedni centar iračke protivvazdušne odbrane u Bagdadu. Javljeno je da ga irački radari nisu uspjeli otkriti, i da je odbrana otvorila paljbu tek nakon što je pala bomba. Ni u jednoj od navedenih operacija nije bio izgubljen niti jedan F- 117.

Uglat oblik

F-117 je praktički nevidljiv za radar zbog svog bizarnog oblika i uglastih kontura. Taj je jedinstveni oblik plod fasetiranja, koje uobičajenu zakrivljenu oplatu, kakvom se odlikuju moderni avioni, razbija na mnogo malih i savršeno ravnih površina. Kad u njih udari zraka avionskog ili zemaljskog radara, ona se odbija ali ne nazad prema radarskom prijamniku. Zbog toga je radarski odraz mnogo slabiji nego što bi odgovaralo avionu te veličine. Tome svakako doprinosi to što mu je tijelo prekriveno materijalom koji upija radarske signale. F-117 emituje i mnogo manje topline po kojoj bi ga mogli otkriti sistmemi protivvazdušne odbrane, jer se toplina iz ispušnika odozdo ne može registrovati. To je tako zato što su sapnice njegova dva motora General Electric F404-GE-F1D2 postavljene sa gornje strane trupa i uz korijen krila (malo ispred repnih površina). Ti su motori, osim toga, u radu jako tihi i zbog izduženih sapnica disperziraju vrele ispušne plinove.
U pilotskom sjedištu
F-117 ima malu pilotsku kabinu za jednog pilota, koji sjedi u sjedištu koje se u slučaju potrebe može katapultirati. Na specijalnom (tzvm head up) displeju ispred pilota pojavljuju se svi važni podaci o letu — kako navigacijski tako i borbeni. Glavna je instrumentalna ploča smještena sa obe strane crno-bijelog televizijskog ekrana. Senzori su postavljeni ispod i iznad kljuna. Laserske bombe navode se posebnim laserskim senzorom. F-117 je dovoljno malen da ga u svom teretnom prostoru može ponijeti Lockheed C-5 Galaxy, najveći američki transportni avion.
Na temelju iskustava iz Zaljevskog rata, početkom 1990-ih godina počele su promjene prvog aviona (F-11 7A), pod skraćenicom OCIP (Offensive Capability Improvement Programme, tj. Program usavršavanja ofanzivne moći). Glavna je zadaća bila poboljšati upravljivost aviona. Među promjene je spadala i ugradnja televizijskih ekrana u boji na komandne ploče, kao i digitalne pokretne karte koja je pilotu trebala olakšati snalaženje. Osim toga je bio ugrađen i automatski gas, koji je trebao stabilizirati položaj i visinu, čime se olakšalo i izračunavanje trenutka u kojem se avion našao nod ciljem. Taj je posan dovršen krajem 1992. godine. Drugi USAF-ov nevidljivi avion bio je strateški bombarder Northrop B-2, koji je prvi put prikazan javnosti u oktobru 1988., iako je već u aprilu novinama bio odaslan nepouzdan crtež. Taj je avion počeo život kao projekat “Senior JC”, a kasnije je nazvan Tehnički napredan bombarder (Advanced Technology Bomber). Namjena mu je bila prodor u sovjetski vazdušni prostor i napad na strateške ciljeve, na primjer nuklearne instalacije, nuklearnim bornbama i projektilima koji se ispaljuju iz daljine.

Rani radovi

Prvi B-2 (poznat i pod imenom Air Vehicle One, Vazdušno vozilo broj jedan) poletio je 17. marta 1989. iz Palmdalea u Californiji, gdje ga je napravila kompanija Northrop u državnoj fabrici broj 42, a godinu dana kasnije počela su ispitivanja kojima je bio cilj utvrditi kvalitet njegove “nevidljive” tehnologije. B-2 je sličan avionu F- 117 utoliko što ga pokreću motori s usisnicima i sapnicama postavljenim na vrhu trupa kako bi se smanjila mogućnost opažanja toplote infracrvenim detektorima na zemlji. Pogonsku grupu čine čtiri sparena turboventilatorska mlazna motora General Electric F118 Ge-110 koja nemaju mogućnost dodatnog ubrizgavanja goriva (tzv. afterburneri) radi povećanja snage u ekstremnim borbenim uslovima.
Smanjeni radarski odraz
Vjeruje se da su i na B-2 naneseni isti materijali, upijači radarskih talasa, kao i na avion F-117. Fasetiranje je izvedeno oko usisnika mlaznih motora. Bočna je silueta aviona B-2, s obzirom na veličinu aviona, vrlo uska. Avionski su stratezi izrazili mišljenje da B-2 zbog svoje nevidljivosti neće morati projuriti kraj mete, kao što to čine konvencionalni bombarderi, nego će se moći kraj nje zadržati dovoljno dugo da posada uspije uspostaviti vezu sa satelitima i od njih dobiti najsvježije informacije o meti. Kad satelit otkrije cilj, posada smije nakratko uskim radarskim snopom osvijetliti usko područje, pa potom ispaliti projektile i izbaciti bombe. Budući da napredni protivavionski sistemi mogu detektovati radarske zrake upućene sa aviona u letu, radarski snop mora biti vrlo uzak da smanji opasnost od detekcije.

Veličina i dolet

B-2 je dosta manji od drugih strateških bombardera Air Forcea, to jest Boeinga B-52 Stratofortressa (nastalog još pedesetih godina) i Rockwell B-1 Lancera, ali je sposoban prenijeti teret nuklearnih bombi na veću udaljenost od oba navedena aviona. Akcioni mu je radijus 10.000 kilometara bez vazdušnog tankanja goriva. Na primjer, B-2 može ponijeti 16 konvencionalnih jednotonskih bombi sa velikom vjevatnoćom pogađanja. Osim toga, B-2 može ispaljivati i vazdušne balističkee projektile kratkog dometa.
Zbog velike površine krila, konstrukcija aviona B-2 dopušta smanjenje trupa u kojem se nalaze pilotska kabina i spremište bombi. Trup počinje malo iza napadnoga ruba krila i završava malo iza njegovog zadnjeg brida. Posada se sastoji od samo dva člana (od trećeg se odustalo), koji sjede jedan do drugog u raketnim naslonjačima koji se mogu izbaciti vertikalno, uspješno čak i na maloj visini i pri maloj brzini. U avionu se nalazi i pomoćno, preklopno sjedište za posmatrača ili instruktora.
Kako je B-2 bio razvijen radi mogućg napada na Sovjetski Savez, kraj hladnog rata ostavio ga je bez posla. Uspjeh aviona F- 117 u Zaljevskom ratu ukazao je da bi se B-2 mogao upotrijebiti i za napad nenuklearnim oružjem. Nakon prikazivanja aviona u vazduhoplovnoj bazi Andrews u Marylandu. u junu 1991, američkim je kongresmenima rečeno da par aviona B-2 može oštetiti cilj koliko i 50 aviona F-117. Međutim, budućnost skupog aviona B-2 ostaje diskutabilna. U eri smanjivanja vojnih troškova i finansijske suzdržljivosti, možda se više ne izgradi nijedan B-2 (Jedan B-2 košta oko 1,3 miliona dolara).