Avion koji je figurama kao sto su “Super kobra” ili “Kulbit” zadivio posjetioce vazdušnih izložbi širom svijeta predstavlja posljednju verziju koja je nastala na temelju aviona Su-27.
Avion Su-27, preteča SU-37, često je nazivan ruskom enigmom 80-ih. Dizajniran 1977. u Eksperimentalnom Dizajnerskom Birou (OKB) Suhoj, SU-27, je postao prvi istinski taktički avion 4. generacije sovjetskih, danas ruskih, vazdušnih snaga.
Bile su to riječi glavnog dizajnera aviona Su -37, Mihaila Simonova, izazivajući
pritom bilo koji zapadni avion na blisku vazdušnu borbu (naravno, bez završnog
ispaljivanja projektila vazduh-vazduh), nakon što je priupitan o stvarnoj
učinkovitosti vektorskog potiska u borbi. Ovaj izazov još uvijek niko nije
prihvatio.
Kada su se pojavili avioni 4. generacije odlikovala ih je bolja pokretljivost,
neophodna za blisku vazdušnu borbu, bolji oružani sistem i avionika. Tipični
predstavnici ove grupe aviona su npr. američki F-15, F-16, F/A-l8 i ruski
MIG-29 i Su-27. Za razliku od njh, avione 5. generacije odlikuje, uz puno
brže kompjuterske sisteme, vektorski potisak i smanjeni radarski odraz (avion
se teško može otkriti na ekranima konvencionalnih radara), što se postiže
premazivanjem površine aviona posebnim materijalima koji upijaju elektromagnetsko
zračenje radara, kao i postavljanjem površina aviona pod posebnim uglom.
Jedini stvarni predstavnik ove grupe aviona je američki F-22 Raptor, koji
bi uskoro trebao ući u sastav Vazdušnih Snaga Sjedinjenih Američkih Država
(USAF).
Prvi let prototipa aviona Su-37 izvršen je 2. aprila 1996. a pilot za komandama
bio je jedan od najboljih ruskih pilota Jevgenij Frolov. Pet mjeseci nakon
ovoga uslijedio je pokazni let aviona na poznatoj svjetskoj vazdušnoj izložbi
Farnborough ‘96. gdje je očarao gledaoce izvodeći nevjerovatne manevre.
Ovo je uključivalo i “Super Kobru”, manevar koji je tada prvi put demonstriran.
Avion ulazi u manevar leteći horizontalno brzinom od 400 km/h, zatim povećava
napadni ugao (ugao između uzdužne ose aviona i pravca strujanja okolnog
vazduha) aviona do 135°, nakon čega, koristeći vektorski potisak, avion
smanjuje napadni ugao na 90° i pod tim uglom leti 4 do 6 sekundi. Obaranjem
nosa avion se izvlači iz manevra i nastavlja let brzinom od 150 km/h, bez
gubitka visine.
Najimpresivniji manevar u repertoaru Su-37 bio je kulbit (salto). Avion
ulazi u manevar leteći horizontalno brzinom od 350 km/h, povećava napadni
ugao do 180°, okrećući se na leđa, zatim koristeći vektorski potisak završava
kulbit, tj. okret od 360 oko poprečne ose aviona. Na izlasku iz manevra
avion je u položaju s nosom nadole od 30° i brzinom od 60 km/h. Ovi manevri
mogući su samo korištenjem motora s vektorskim potiskom. Za razliku od američkog
X-31, koji je takođe imao vektorski potisak, Su-37 nije eksperimentalni
primjerak, već prototip aviona za serijsku proizvodnju. Ima standardnu konfiguraciju
višenamjenskog lovca Su-35, može ponijeti do 12 raketa vazduh-vazduh i do
8000 kg ubojitih sredstava.
Da bismo shvatili važnost vektorskog potiska, moramo znati da konvencionalne
pogonske grupe aviona imaju nepomičnu mlaznicu, tako da je pravac sile potiska
paralelan ili skoro paralelan s pravcem uzdužne ose aviona. Na ovaj način
momenti koji zakreću avion oko njegovog težišta nastaju isključivo stvaranjem
aerodinamičkih sila otklanjanjem kontrolnih površina. U glavne kontrolne
površine ubrajamo krilca na vrhovima krila koja zakreću avion oko uzdužne
ose te kormila dubine i pravca koja se nalaze u sastavu horizontalnih i
vertikalnih repnih površina, a zakreću avion oko poprečne i vertikalne ose.
Kod aviona s vektorskim potiskom pravac sile potiska može se za određeni
ugao otkloniti od uzdužne ose aviona zakretanjem mlaznice, tako da se sila
rastavlja na komponentu paralelnu s uzdužnom osi aviona i komponentu uspravnu
na tu osu. Komponenta sile uspravne na uzdužnu osu stvara dodatni moment
oko težišta aviona. Krajnji rezultat je da avioni s vektorskim potiskom
mogu letjeti pod puno većim napadnim uglovima, pa im je pokretljivost znatno
veća, a manevre izvode brže i u manjem prostoru. Motori AL-31F i AL-31FU
potpuno su međusobno zamjenjivi; drugim riječima, sve izvedenice aviona
Su-27, kao i sam Su-27, mogu biti pokretane motorom AL-31FU.
Vektorski potisak, utjelovljen u ukupni upravljački okvir aviona, omogućava
izvođenje manevara s brzinama koje se približavaju nuli, bez ograničenja
napadnog ugla, pri čemu može locirati mete radarom i napasti ih iz bilo
kojeg položaja, što mu daje prednost u vazdušnoj borbi.
Radar N-011 postavljen na avion je višefunkcionalan, otporan na ometanje
i s faznom rešetkom. Navodni domet za vazdušne mete iznosi 400 km, ili 200
km za zemaljske ciljeve. Istovremeno može pratiti do 15 i napasti do 6 ciljeva.
U repnom konusu, koji se nalazi između mlaznica motora, može se smjestiti
antena radara za pretraživanje zadnje polusfere do udaljenosti od 4 km,
što omogućuje gađanje raketom kratkog dometa R-73E vazdušnih ciljeva koji
se nalaze iza aviona.
Topničko naoružanje sastoji se od jednog jednocjevnog topa GSh-301, kalibra
30 mm i teoretske brzine paljbe od 1500 metaka u minuti, sa šaržerom od
150 metaka. Za blisku vazdušnu borbu najčešće koristi kratkodometne rakete
R-73E sa glavom za IC navođenje i dometa od 300 m do 30 km. Ova raketa je
jedna od najboljih na svijetu. Zahvaljujuci 3D mlaznici ima vektorski potisak
pa ostvaruje vrlo velike ugaone brzine zaokreta, a polje zahvata cilja iznosi
60°. Drugim riječima. pilot može gađati ciljeve koji su otklonjeni do 60°
u svim smjerovima od uzdužne ose aviona. Za borbu na srednjim udaljenostima
Su-37 koristi IC ili radarski navođene rakete R-27 ili R-77 dometa do 150
km.
Za gađanje ciljeva na vrlo velikim udaljenostima može se koristiti raketal
Ks-172, koja pogađa ciljeve na udaljenosti do 400 km. Ovaj projektil dužine
6 metara ima aktivno radarsko navođenje, što znači da se navodi na cilj
pomoću vlastitog radara. Za napad na zemaljske ili na mete na vodenoj površini
Su-37 nosi paletu IC i radarski navođenih projektila od kojih je najzanimljiviji
protivbrodski projektil Kh-41 “Moscit” sa aktivnim radarskim navođenjem,
dužine skoro 10 metara i sa bojevom glavom teškom čak 320 kg.
Avion Su-37 predstavlja sjajan avion visokih mogućnosti, u koji su ugrađena najnovija dostignuća ruskih avio-konstruktora i koji bi trebao u budućnosti predstavljati okosnicu ruskog presretačkog vazduhoplovstva. Jedino je pitanje koliko će ta budućnost biti bliska, s obzirom na hronični manjak novca u Ruskom ratnom vazduhoplovstvu.