Biografija
Josip Broz je rođen 7. jula 1892. u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. U raznim su se dokumentima pojavljivali razni datumi rođenja, pa se u jednom dokumentu iz vremena kada je služio austrijsku vojsku navodi kao datum rođenja 25. svibnja 1892. Taj se datum već za vrijeme rata počeo slaviti kao Titov rođendan, pa je i Hitler naredio desant na Drvar na taj dan 1944. g. Poslije rata, nastavilo se na taj dan slaviti Titov rođendan i tzv. Dan mladosti.
Otac mu
je bio težak Franjo Broz a majka Marija, rođena Javoršek, bila je Slovenka.
Preci Brozovih u Zagorju mogu sepratiti sve do prve polovice XVI. stoljeća.
Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. Godine 1901.-1905. u Kumrovcu je
završio četverogodišnju pučku školu. U slijedeće dvije godine radi kao težak na
imanju svojeg ujaka u Podsredi.
Dolazi u Sisak 1907. s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. Godine 1907.-1910. uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910., u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije.
Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzenju u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi.
U oktobru 1912. dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
Septembra 1913. Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u jednom carskom puku u Beču (u kojem se govorilo njemački i služilo tri godine), a zatim je na svoju molbu u 25. domobranski puk u Zagrebu, smeješte u vojarni u Ilici 232 (gdje se govorilo hrvatski i služilo samo dvije godine). Po njegovim riječima, nije mu se svidjela služba u tuđinskoj vojsci, u kojoj je vladao zastarjeli, zaglupljujući dril; ali htio je izučiti vojnu vještinu. Krajem 1913. upućen je u dočasničku školu. Ubrzo je postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-Ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš.
Nakon izbijanja rata protiv Srbije, 25. domobranska satnija isprva je upućena
prema srpskoj gr
anici.
Broz navodi da je zbog govora protiv rata bio uhićen i zatvoren u
petrovaradinskoj tvrđavi. Oslobođen je zbog nedostatka dokaza. (25. domobranski
puk bio je jedan od onih koji je pokrenuo pobunu u Zagrebu 5, prosinca 1918.,
kada je 13 vojnika bilo ubijeno.)
U autobiografskim bilješkama i životopisu kojeg je napisao Dedijer 1953, Tito je prešutio da se od kolovoza do prosinca 1914. stvarno borio na srpskoj bojišnici. Očito je smatrano politički nezgodnim da se to spominje; no nema u tome naravno ničeg neobičnog ni kompromitirajućeg, jer u trupama koje su poslane na Srbiju bilo je mnogo ne samo Hrvata, nego i Srba. (Dedijer 2, str. 243-247) Srpskom autoru Miroslavu Todoroviću to je međutim poslužilo kao povod za sulude izmišljotine i krivotvorine u knjizi Hohštapler, objavljenoj u Hrvatskoj 2004.
Novembra 1915. njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije, u kojoj je Brozova ophodnja, ubačena u rusku pozadinu, zarobila četvoricu ruskih vojnika, zapovjednik njegovog bataljuna prijedložio ga je za odlikovanje. Odluka o dodjeli srebrne medalje za hrabrost donesena je u Beču, ali je Broz u to vrijeme bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. posjetio Beč željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio. (Dedijer 2, str. 247, 266)
Na sam Uskrs, 25. maja 1915., biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar u jednom mlinu u selu Kalasijevu, kraj Ardatova. Zatim je sa transportom zarobljenika upućen na Ural, pa u mali grad Kungur, gdje zarobljenici rade na gradnji i popravku željezničkih pruga. Zarobljenici ga biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora. Zbog "pokrivanja" trojice zarobljenika, koji nisu izašli na posao jer su im se valjenke pocijepale, biva bačen u zatvor i teško prebijen.
Tijekom prvog boravka u Omsku, 1918. godine, vjenčao se u s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, koja je tada imala samo 14 godina. (Nad time su se neki kasnije zgražali, ali rana udaja u to doba bila je tada uobičajena.) Tada su se vjenčali u pravoslavnoj crkvi, a nakon njegovog povratka sklopili i građanski brak. Pelka ga je kasnije slijedila u Jugoslaviju i rodila četvero djece, od kojih je samo jedno preživjelo. Godine 1926. i sama je pristupila KPJ. Godine 1927.-1928. bila je u istoj partijskoj jedinici sa Miroslavom Krležom.
U
Dedijerovoj biografiji i Titovoj autobiografiji iz 1953, Pelagija Broz prestaje
se spominjati za vrijeme boravka Josipa Broza u tamnici. Tek gotovo 30 godina
kasnije Dedijer je opisao njen dalji život.
Dok je bio u zatvoru, 1929, vratila se u Rusiju sa sinom Žarkom, jer joj je i samoj prijetila robija. Radila je u Kaminterni. Kad je Tito došao u Moskvu 1935. došlo je među njima do sukoba, navodno zato jer je ona zanemarila sina Žarka (živio je u domu, pobjegao i skitao se ulicama kao "besprizorni"). U travnju 1936. razveli su se.
Kasnije je stradala u staljinističkim čistkama i 19 godina provela u progonstvu. Tito je vjerovao da je umrla, odnosno ubijena (barem je tako sam govorio). Čak i kada se vratila iz progonstva, 1957., nije joj bilo dozvoljeno staovati u Moskvi, nego u jednom obližnjem gradiću. Tek 1966. saznala je da je sin Žarko, koji se bio vratio u Jugoslaviju, živ; tvrdili su joj da se izjasnio kao informbiroovac i ubijen 1948.. Umrla je 1968..
Tito je preminuo u Ljubljani 04. jula 1980.
