Naziv "trbušni ples" potiče od francuskog izraza "Dance Du Ventre", to znači "ples stomakom". Ovaj ples se naziva jos i "orijentalni ples",a takođe i "Raks Sharqui", odnosno "ples istoka"! U Grčkoj ga obično zovu "Cifte  Telli", a u Turskoj "Rakkase"! Srednjoistočni ples potiče iz više različitih izvora. Tragovi plesa mogu se pronaći još u Mesopotamiji, gdje su u hramovima pronađene gravure koje opisuju plesače. Isti tip ovih gravura pronađen je i u Egipatskim hramovima koji datiraju još od 1000 god. prije nove ere, kao i u Grčkoj. Mnogi vjeruju da je ovaj ples nastao kao drevni ritual za plodnost i rađanje djeteta. Sveštenice su nekada bile, takozvane, svete ljubavnice, koje su svojim plesom prizivale Boginje plodnosti. Neki od tadašnjih pokreta identični su  pokretima  koji se danas izvode u modernom srednjoistočnom plesu. Postoje zapisi od nulte godine, koji opisuju plesačice sa Nila kao brzo vibrirajuće.Postojale su čak i različite vrste plesačica. Ghawazee i Romske plesačice su bile ulični izvodači bez naročitog obrazovanja. Druga vrsta plesačica su bile Awalim. Almeh je bila žena učena umjetnosti plesa i muzike. Često su svirale oud (muzički instrument sjeverne Afrike i jugozapadne Azije sličan lauti) i često su dolazile sa listom pjesama i poema koje bi mogle da izvode i recituju za publiku.Almeh izvodača ste mogli imati i samo za vaše uši, u vašem domu, ali za veoma veliku cijenu. Ustiz je bio neka vrsta menadžera ovim plesačicama. Ove dvije vrste plesačica su imale veoma različite stilove plesa. Najčešće su ples izvodile žene ženama, odvajanje polova i umotavanje žena velom uslovljavao je Islam, što potiče još iz Vizantije. Tokom Otomanske vladavine u Egiptu je došlo do povećanja turizma i broja vojnika. Ghawazee plesačice su u ovome vidjele način zarade, te su pratile vojničke kampove i plesale za vojnike. Osramoćen i ogorčen, tadašnji vladar, protjerao je Ghawazee u Esnu (južni dio Egipta), da bi riješio problem. Za ovo vrijeme, mnogi slikari, koje poznajemo kao Orijentalne slikare, posjetili su Egipat, Maroko i Tunis. Naslikali su mnoga prelijepa djela, predstavljajuci plesačice i hareme. Pošto ovim umjetnicima obično nije bio dozvoljen ulaz u hareme, malo je vjerovatno da im djela opisuju stvaran haremski život. Koliko žena poznajete koje se po ceo dan nage izležavaju pušeci šišu? I one su imale vlastite živote. U 1880-im, ples zvani Salome Ples, napravio je bum u Evropi. Ples je bio djelimično inspirisan od strane Mata Hari, koja se predstavljala kao istočna plesacica, a, u stvari, više je bila slavna striptizeta. U 1890-im, svjetski sajam je predstavio srednjoistočni ples zapadnom svijetu. Ovaj ples je, da bi privukao pažnju ljudi, nazvan Trbušni ples. U to doba bilo je veoma riskantno govoriti o ženskim kukovima zbog dvosmislenog značenja, stoga, iako je belly (trbuh) bila zvučna reč, to je bilo najdalje dokle su mogli otići a da izbjegnu probleme. Tadašnje plesačice nisu bile obučene poput današnjih. Bile su potpuno obučene u dugačke haljine sa jednostavnim djelićem tkanine povezanim oko struka. Moderni kostimi pojavili su se mnogo kasnije. Hollywood je bio začetnik ove promjene. Kao i sve što dolazi iz Hollywood-a,kostimi su bili mnogo glamurozniji. Stari hollywood-ski filmovi prikazuju žene u dvodijelnom kostimu za ples, sastavljenog od šljateceg grudnjaka i pojasa. Poslednje dorade na kostimu izvrešne su u Egiptu, gdje je pojas spušten na kukove. Ovako su pokreti bili znatno izražajniji. U 1920-im, Egipat je, slijedeći američke korake, počeo da snima filmove se plesačicama. To je bio začetak koreografije na Srednjem Istoku, jer, prije toga ples je bio čista improvizacija. Međutim, filmovi su učinili da plesačice, nenaviknute da ponavljaju pokrete, izgledaju nespretno i neorganizovano, iako je među njima bilo mnogo izvrsnih plesačica koje su se individualno mogle zapaziti. Neke od najpoznatijih plesačica započele su karijeru u Casino Opera, koji je okupio plesačice kao što su: Samia Gamal, Tahia Kareoka, Nadia Afek... U SAD su plesačice počele da koriste veo kao plesni rekvizit, a Samila Gamal je bila prva koja je takav ples predstavila Srednjem Istoku. U stvari, veo je bio ideja njenog koreografa koji je tražio način da što bolje izrazi gracioznost njenih ruku. Nema pisanih dokaza da su prije ovoga plesačice koristile veo za ples, iako su Orijentalni slikari slikali plesačice sa velom u rukama. Teško je reći da li su ove slike, kao i mnoga djela Orijentalnih slikara, bile stvarne ili samo maštovite. U 1950-im, noćni klubovi u Kairu rađaju neke od najvećih plesačica svih vremena. Među njima su Souhair Zaki, Naha, Aza Zharif, Nagia Fouad, Nadia Hamdi, Fifi Abdou, i Ragia Hassan. Nagia Fouad je takođe doprinijela razvoju koreografije. Iako nije bila ekspert za improvizaciju, imala je smisla za posao i unajmila koreografa. Medutim, u Egiptu, zbog uticaja Islama, došlo je do pada interesovanja za ples. Ali, nova dva mjesta postaju centrima plesa. Jedno od njih je Baharain, koji se zbog slabog uticaja Islama, pretvorio u srednjoistočni Las Vegas. Drugi je Liban, na koji Islam takođe nije imao mnogo uticaja. U Turskoj ples više liči na kabare. Plesačice su veoma oskudno odjevene u zavodljivim haljinama. SAD su imale uticaj ne samo na korištenje vela kao plesnog rekvizita, nego i na korištenje sablji i zmija. Romi su vjerovatno dali najveći doprinos razvoju plesa. Nawar-i (indijska riječ za Rome), su putovali iz Indije preko Srednjeg Istoka i Evrope i zaustavili se u Španiji. Mnogi vjeruju da su Nawar-i preci Ghawazee-a. Ako pažljivo posmatrate, i danas možete da primjetite sličnosti između indijskog plesa i plesa Srednjeg Istoka. Srednjoistočni ples je takođe preteča Flamenka. Flamenko i Hula ples su vjerovatno najsličniji srednjoistočnom plesu; osnovna razlika između Flamenka i srednjoistočnog plesa je što se kod Flamenka pažnja više posvećuje stopalima i rukama, a kod srednjoistočnog kukovima.Srednjoistočni ples je 70-ih u SAD zapao u krizu, ali danas se ponovo vraća zahvaljujući filozofiji novog doba i umjetnicima poput Shakire. Ipak, na Srednjem Istoku, ovaj, vjekovima star ples, gubi naklonost publike, uglavnom zbog pravila Islama, ali i zbog činjenice da se mladi okrenu ovom plesu tek kad počnu da stare. Oni vide ovaj ples kao ples svojih baka i stoga gube interesovanje. Iz navedenih razloga cini se da će odgovornost očuvanja tradicije srednjoistočnog plesa pasti na neke druge zemlje i narode.
Prema tome, i mi, koji danas pokušavamo da naucimo ovu vještinu plesa, treba da ga prikazujemo u najboljem svjetlu, da bismo ga održali na kulturnom i umjetničkom nivou.