MI NISMO ANĐELI 2


Mi nismo anđeli je uz Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug, te omnibus Kako je propao rokenrol film sa najsnažnijim kultnim statusom od svih srpskih filmova. Ukoliko nisu unaprijed predviđeni, nastavci sami po sebi bude ideju o prostom iskorištavanju novčanih sredstava jadne publike. Pogotovo ako je prvi dio uspio koliko Mi nismo anđeli jeste. Takođe, režiseru Srđanu Dragojeviću je ovo prvi film u sedam godina kada su po prvi put prikazane Rane. U međuvremenu, Dragojević je bezuspješno pokušavao pronaći projekat u Americi koji bi jednako zadovoljio i njega i producentsku kuću Miramaks sa kojom je imao ugovor. S tim na umu, ni zamisao o kreativnoj krizi koje se Dragojević na brz i lak način pokušao rješiti vraćajući se svom najpopularnijem filmu ne izgleda daleka od stvarnosti. Ali znate šta. Kada pogledate film kakav je Mi nismo anđeli 2, sve izrečeno nije uopšte bitno. Da se na ovom mjestu smiju izgovoriti riječi koje se ne smiju, ne bi bilo na odmet reći svima koji i nakon odgledanog film tvrde nešto od prethodnog da odu na neko mjesto. Nije bilo više važnog, više aktuelnog, više potrebnog filma u srpskoj kinematografija u bližoj prošlosti. Tačnije, nije ga bilo od Rana. Nije bilo filma koji je bio više povezan sa vremenom u kome je nastao, koji je bio više oslonjen na sve ono što se osim na ovom mjestu događa u ostatku svijetu. Mi nismo anđeli 2 može se povezati sa urnebesnim meta komedijama scenariste Čarlija Kaufmana, Biti Džon Malkovič, Adaptacijom i dolazećim Vječnim sjajom nepograšivog uma, Mi nismo anđeli 2 može se povezati fragmentarno ispripovjedanim kriminalističkim pričama Kventina Tarantina, Mi nismo anđeli 2 može se povezati sa žanrovskim hibridima japanskog šok majsto Takeši Mikea koji je inspirisao pomenutog Tarantina u njegovom Ubiti Bila 1 i 2. Na trenutke Mi nismo anćeli 2 je i mjuzikl i zombi horor i kung fu obračun, na trenutke je i na sebe upućena komedija o sredwovječnosti, na trenutke je neobuzdana fantazija ponovo rođene i malobrojne srednje klase. Pokušaja stvaranja savremenog srpskog eskapističkog filma bilo je manje uspješno u Skoro sasvim običnoj priči Miloša Petričića ili više uspješno u Malom svetu Miloša Radovića, ali tek je ovdje ostvareno gotovo do potpunosti. Prošli Dragojvićevi filmovi su bili na ovaj ili onaj način okrenuti prošlosti, zatvaranju vremena koje im je prethodilo. Mi nismo anđeli zatvara oslobođene osamdesete, Lepa sela, lepo gore rat, Rane Miloševićevu deceniju. Mi nismo anđeli završava poljupcima kao početkom nečeg dobrog. To dobro bi mogla biti filmska budućnost ovih prostora. Mi nismo anđeli 2 zaista predlaže modele koji bi se mogli razvijati u budućnosti. Ukoliko Dragojević nastavi praviti filmove, ta budućnost gotovo sigurno će i biti dobra.