Munje su njegov najuspjeliji film Radivoja Andrica..Za one koji nisu imali priliku da pogledaju ovaj film mogu da se ovde upoznaju sa sadrzajem ovog filma.........

Dvadesetpetogodisnjaci, Beogradani, dobili su svoj kultni film. A i oni malo mladi, zamoreni od citiranja replika iz "Mi nismo andeli", iz "Munja" ce definistivno "krasti" recenice koje ce im olaksati svakodnevnu komunikaciju, i omoguciti - lakocu postojanja.
"Munje" su nepretenciozno, niskobudzetno ostvarenje koje po definiciji nije ni komedija, ni muzicki film, ni roud-movi, ni socijalna drama, a od svega toga je pomalo. Cijela prica smjestena je u jednu beogradsku noc. Lokacije su ulice, krovovi, kucne i klupske zurke. Glavni protagonisti su dva momka (drum nC bas muzicari u nastajanju), i jos dva starija momka (lopov narkoman i predstavnik mira i reda igrom slucaja, a u stvari "nas", kada pozicioniramo vrline glavnih junaka) i dvije djevojke. Osnovni zaplet proistice iz slucajnog susreta na ulici. A antagonista je Gojko "Sisa", skolski drug i potencijalni, a na kraju realizovani "bivsi" momak jedne od akterki. Gojko bi, kada bi se pogledao u ogledalo, postao svjestan da je muzicki producent sa "Pinka" (srpski, a i satelitski TV i muzicko producentski reprezent kulture), a posto se Gojko ne gleda u ogledalo, on takode, vjeruje da je urban. "On -line" pojavljivanje za populaciju kojom se bavi, a i onima kojima je namijenjen, Duleta Savica, kao i jos par beogradsko - srpskih "legendi" (Svetislav Basara, Milutin Petrovic), kao i do juce alternativnih, a danas "main-stream u nastajanju" bendova (Darkvud Dab; Eysburn; Kanda, Kodza i Nebojisa...) stvara tzv. "urbani i boli nas za celi svet" feeling ovog "nepretencioznog" djela.

Gomila znaka interpunkcuje pokusaj su stilskog odmaka na nivou teksta za film koji je neprepljiciv (poput "Americkih grafita" Dzordza Lukasa). Koji je idejno "neuhvatljiv ni za glavu ni za rep" (poput balkanske, i alternativne i "main-stream" umjetnosti), i koji pokusava da atmosferom da epilog dobrim beogradskim zurkama osamdesetih kojima autor teksta, nesto zbog godina, a nesto zbog geografske uslovljenosti, nikada nije prisustvovao. A samim tim je limitiran za poznavanje istinskog "sukoba"...

Medutim, usljed svega toga, "Munje" su znacajno djelo za Beograd koji je "svet". Bez ironicnog odmaka, znacajan su rukopis urbane populacije sa B-92, i povod za "lozanu" nekim novim klincima. Film je koji je trebao da bude nepretenciozan, a koji to nije, jer s aspekta filmskog jezika, za razliku od aspekta budzeta, ne postoje filmovi koji ne zele da nametnu ideju. Ideja u "Munjama" postoji, ali je jasna iskljucivo "urbanim momcima". A posto svaki grad posjeduje svoj "urban" stav "bas nas briga za ostale", on je prisutan i u novom ostvarenju momaka sa BG-asfalta koji su istinski zanimljivi.
Za ovaj film vezana je i anegdota .Naime, Sergej Trifunovic koji u filmu "vozi" (inace nije vozac), uspeo je, iako je po zakonima fizike nemoguce, da se sudari sa kombijem za koji je bio zakacen tvrdom rudom. 
Samo nekoliko dana nakon premijere, film "Munje" dobio je od filmskih kriticara epitet "kultnog", "pravog generacijskog filma", "najboljeg ostvarenja jugoslovenske kinematografije poslednjih godina". Zanimljiva prica sa puno dobre muzike, alternativnih bendova, dosta humora i nekoliko miljenika tinejdzerki svrstavaju ovaj film u kategoriju onih koji ce biti rado gledani.

                                                 Povratak