Karijera

Rane godine

Dok joj je muž služio u transportnoj mornarici tokom Drugog svjetskog rata, Norma Džin Daferti se preselila sa svekrvom i počela raditi u fabrici "Radioplane Company" (čiji je vlasnik bio holivudski glumac Redžinald Deni) gdje su se farbali dijelovi aviona i pregledali padobrani. Vojni fotograf Dejvid Konover je pregledao lokalne fabrike, fotografišući za članak u časopisu YANK o ženama koje doprinose ratnim naporima. Nju je vidio kao potencijalni model, a ubrzo je potpisala ugovor u agenciji za modele, "The Blue Book". U svojoj knjizi Potraga za Merilin, Konover je tvrdio da je bio u vezi sa Merilin godinama. Ubrzo nakon potpisivanja za agenciju, Monro je skratila kosu, izravnala je i ofarbala u zlatno plavu.

Postala je jedna od najuspješnijih modela agencije, pojavljujući se na desetinama naslovnih strana raznih časopisa. 1946. ju je primijetio lovac na talente Ben Lyon. Dogovorio joj je audiciju u filmskoj kući "20th Century Fox". Ponuđen joj je standardni šestomjesečni ugovor uz početnu platu od 125 dolara sedmično.

Lyon joj je predložio da uzme umjetničko ime Merilin (po Merilin Miler), budući da Norma Džin nije zvučalo komercijalno. Za prezime je uzela majčino djevojačko prezime. Tako je dvadesetjednogodišnja Norma Džin Bejker postala Merilin Monro. Tokom svojih prvih šest mjeseci u Foksu, Monro nije dobijala angažman, ali joj je Foks produžio ugovor, a nastupila je u manjim ulogama u filmovima Skuda hu, skuda hej! i Opasne godine, oba iz 1947. U Skuda hu, cio njen nastup je izrezan osim kratke pojave njenog lica kad izgovara dvije riječi. Foks nije htio obnoviti ugovor. Monro se vratila poslu modela te je počela ostvarivati kontakte u Holivudu.

1948. je nastupila u mjuziklu "Columbia Pictures"-a, Dame iz hora, ali niskobudžetni film nije ostvario veći uspjeh, a Monro je opet dobila otkaz. Tada je upoznala jednog od najboljih holivudskih agenata, Džonija Hajda, koji joj je sredio novi ugovor sa Foksom nakon što ju je MGM odbio. Potpredsjednik Foksa Deril F. Zenik nije bio siguran u njen potencijal, ali je popustio zbog Hajdove upornosti. Monro je dobila sporedne uloge u Foksovom filmu Sve o Evi i MGM-ovoj Džungli na asfaltu. Iako su uloge bile male, publika i kritičari su primijetili da je Hajd uradio manju plastičnu operaciju na njoj, za nos i bradu, nakon stomatološke operacije.

Sljedeće dvije godine bile su ispunjene beznačajnim ulogama u filmovima kao što su Nismo vjenčani! i Ljubavno gnijezdo. Međutim, šefovi RKO-a iskoristili su njene potencijale u produkciji Frica Langa, Clash by night. Nakon što je film dobro prošao, Foks je iskoristio sličnu taktiku pa je dobila ulogu recepcionerke s Kerijem Grantom i Džindžer Rodžers u jeftinoj komediji Hauarda Houksa, Majmunska posla. Kritičari je više nisu izbjegavali, a uspjeh oba filma često je pripisivan njenoj sve većoj popularnosti.

Foks joj je 1952. konačno dao glavnu ulogu u Ne trudi se da kucaš, u kojem je igrala poremećenu dadilju koja napada djecu koju čuva. Bio je to jeftin film B-produkcije, i iako su kritike bile podijeljene, tvrdili su da je Monro potvrdila da je spremna za ozbiljnije uloge. Nastup u tom filmu smatra se za jedan od najboljih u njenoj karijeri.

Monroe je potvrdila kako se može nositi sa ulogama u visokobudžetnim filmovima kad je nastupila u Nijagari 1953. Filmski kritičari pisali su o Monroinoj vezi s kamerom koliko i o zlokobnoj priči. Igrala je neuravnoteženu ženu koja planira ubistvo svoj muža.

U to vrijeme počele su kružiti fotografije gole Monro, koje je snimio fotograf Tom Keli dok je tražila posao. Slike je kupio Hju Hefner, a u decembru 1953. se pojavila u prvom izdanju Plejboja. Zbog skandala u Foksu, Monro je odlučila javno potvrditi da je na slikama zaista ona. Kad ju je novinar upitao šta nosi u krevetu, odgovorila je, "Šanel br. 5". Kad su je pitali šta je imala na sebi tokom snimanja, odvratila je, "Radio".

Tokom sljedećih mjeseci, uloge u filmovima Gospoda preferiraju plavuše i Kako se udati za milionera zacementirale su njen status na A-listi glumica te je postala jedna od najvećih svjetskih filmskih zvijezda. Raskošne Tehnikolorove komedije utemeljile su Monroinu personu glupe plavuše.

U filmu Gospoda preferiraju plavuše, Monro se pojavila kao kopačica zlata i plesačica Lorelaj Li, a scena u kojoj pjeva "Dijamanti su djevojčini najbolji prijatelji" inspirisala je pjevačice kao što su Madona i Kajli Minog.

U filmu Kako se udati za milionera, Monro se udružila sa Loren Bekol i Beti Grejbl. Glumila je kratkovidnu glupu plavušu, a iako je uloga bila stereotipna, kritičari su primijetili njen komičarski duh.

Njena dva sljedeća filma, Rijeka bez povratka i mjuzikl Nema biznisa do šoubiznisa, nisu bili uspješni. Monroovoj su dosadile uloge koje joj je dodjeljivao Zenik. Nakon završetka snimanja filma Sedam godina vijernosti početkom 1955., raskinula je ugovor i otišla studirati glumu u Njujorku. Foks nije pristao na njene zahtjeve te je insistirao da se vrati za produkciju filmova koje je smatrala neumijesnim, kao što su Djevojka u ružičastim helankama (koji nikad nije snimljen), The girl in the red velvet swing i Kako biti jako, jako popularan.

Monro je ostala u Njujorku. Kako se Sedam godina čežnje popeo na vrh liste najuspješnijih filmova 1955, a Foksove starlete Džejn Mensfild i Širi Nort nisu uspjele osvojiti publiku, Zenik je priznao poraz, a Monro se vratila u Holivud. Sastavljen je novi ugovor, uz klauzulu da može nastupati i u projektima drugih studija.

Prvi film pod novim ugovorom bio je Autobuska stanica, režisera Džošue Logana. Glumila je Šeri, salonsku pjevačicu koja se zaljubljuje u kauboja. Monro se namjerno pojavila loše našminkana i neglamurozna.

Bila je nominovana za Zlatni globus, a i kritičari su hvalili njen nastup. Kritičar Njujork Tajmsa Bosli Krauder je napisao: "Ljudi, čvrsto se držite i pripremite se za silno iznenađenje. Merilin Monro se konačno dokazala kao glumica." U svojoj autobiografiji, Filmske zvijezde, običan svijet i ja, režiser Džošua Logan je napisao: "Shvatio sam da je Merilin jedan od najvećih talenata svih vremena... Iznenadilo me da je bila mnogo bistrija osoba nego što sam zamišljao, a mislim da sam tada prvi put shvatio kako inteligencija i oštroumnost nemaju nikakve veze s obrazovanjem."

Monro je osnovala vlastitu produkcijsku kompaniju s prijateljem i fotografom Miltonom H. Grinom. "Marilyn Monroe Productions" je objavio 1957. prvi i poslednji film, Princ i plesačica, koji je zaradio podijeljene kritike. Osim što je bila izvršni producent, nastupila je u glavnoj ulozi s afirmisanim britanskim glumcem Lorensom Olivijerom, koji je i režirao film.

Olivijer je bio bijesan zbog njene navike da kasni na snimanje, kao i zbog njene zavisnosti o svojoj učiteljici drame, Pauli Strazberg. Kritičari su hvalili njeno izvođenje, posebno u Evropi, gdje joj je dodijeljena nagrada David di Donatelo, italijanski ekvivalent Oskara. Bila je nominovana i za nagradu BAFTA.

Kasnije godine

Godina 1959. je donijela najveći hit njene karijere, komediju Bilija Vajldera Neki to vole vruće, u kojoj je nastupila s Tonijem Kurtisom i Džekom Lemonom. Kad se snimanje završilo, Vajlder je javno pričao o njenom teškom ponašanju na snimanju. Ubrzo se, međutim, Vajlderov stav ublažio te ju je počeo hvaliti kao veliku komičarku. Neki to vole vruće smatra se jednim od najboljih filmova ikad snimljenih, a Monro je za glumu dobila Zlatni globus kao najbolja glumica u mjuziklu ili komediji.

Nakon tog filma, Monro je snimila Hajde da vodimo ljubav režisera Džordža Kjukora, sa Ivesom Montandom. Monro je bila prisiljena da snimi film zbog obaveza prema studiju 20th Century Fox. Iako film nije bio ni finansijski ni kritički uspjeh, u njemu je otpjevala jednu od legendarnih muzičkih djela, pjesmu Kola Portera "My heart belongs to daddy".

Artur Miler je napisao ono što će postati poslednja dovršena saradnja Monro i Klarka Gejbla, Neprilagođeni. Iscrpljujuće snimanje odvijalo se u vreloj pustinji u Nevadi. Monro, Gejbl i Montgomeri Klift ostvarili su uloge koje savremeni kritičari smatraju izvrsnim. Tabloidi su okrivljivali nju zbog smrti Klarka Gejbla od srčanog udara, tvrdeći kako ga je gnjavila na snimanju. Gejbl je, međutim, insistirao da sam izvodi kaskaderske scene, a bio je i strastveni pušač. Nakon Gejblove smrti, Monro je prisustvovala krštenju njegovog sina.

Monroe se vratila u Holivud kako bi nastavila snimanje komedije Džordža Kjukroa, Something's Got to Give, nikad završeni film koji je postao legendaran zbog problema na setu, a pokazao se kao skup debakl za Foks. U maju 1962. je ostvarila poslednji poznat javni nastup, pjevajući Srećan rođendan, predsjedniče na televizijskoj rođendanskoj proslavi predsjednika Džona Kenedija.

Kako je bio finansijski opterećen produkcijom Kleopatra, sa Elizabet Tejlor u glavnoj ulozi, Foks je otpustio Monro i zamijenio je sa Li Remik. Međutim, Din Martin, koji je u svom ugovoru imao klauzulu da može birati glumce s kojima će sarađivati, nije htio nikog do Monro. Studio ju je vratio.

Monro je dala veliki intervju za Life, u kojem je otkrila kako je bila ogorčena kad su je u Holivudu počeli etiketirati kao glupu plavušu te kako je voljela svoju publiku. Snimila je i fotosesiju za Vogue, a počela je raditi na svom sledećem filmskom projektu sa Džinom Kelijem i Frenkom Sinatrom, prema biografiji Donalda Spota. Osim toga, namjeravala je nastupiti u biografskom filmu o Džin Harlou. Drugi projekti u kojima je trebala nastupiti bili su What a Way to Go! (u kojem ju je zamijenila Širli MekLejn), Poljubi me, budalo, komedija s Dinom Martinom u glavnoj ulozi (Kim Novak preuzela je Monroinu ulogu) i mjuzikl Drvo raste u Bruklinu.

Monroin zadnji dom bio je u Brentvudu u Los Anđelesu. Spremačica ju je našla mrtvu 5. avgusta 1962. Objavljeno je kako je uzrok smrti bilo predoziranje tabletama za spavanje. Ostala su pitanja o okolnostima i o tome koliko je vremena prošlo kad ju je spremačica našla. Osim toga, postoje neke teorije zavjere koje govore kako su za njenu smrt odgovorni Džon i Robert Kenedi.

8. avgust 1962., Monro je pokopana u grobnici u groblju Vestvud Vilidž Memorijal Park u Los Anđelesu, Kalifornija. Li Strazberg održao je govor na sprovodu. Ona ostaje jedna od legendarnih ličnosti 20. vijeka i prototip holivudske filmske zvijezde.

Brakovi

Džejms Daferti

Monro se udala za Džejmsa Dafertija 19. juna 1942. U knjigama Tajna Sreća Merilin Monro i Normi Džin s ljubavlju, Džimi, tvrdio je da su se voljeli, ali da su nju ponijeli snovi o slavi. 1953. je napisao članak pod naslovom "Merilin Monro je bila moja žena" za Fotoplej, u kojem je tvrdio da ju je ostavio.

U dokumentarnom filmu iz 2004., Merilinin čovjek, Daferti je tvrdio još tri stvari: da je bio njen Svengali te da je on stvorio "Merilin Monro" kao ličnost, da su je šefovi studija natjerali da se razvede od njega i da je on bio njena jedina prava ljubav.

Ponovo se oženio 1947. Kad su ga obavijestili o smrti Merilin Monro, 6. avgusta 1962., Njujork Tajms je objavio da je odgovorio, "Žao mi je", i nastavio svoju policijsku patrolu u Los Anđelesu. Nije se pojavio na njenom sprovodu.

Džo Dimađo

Džo Dimađo vidio je 1951. Monroinu sliku sa dva igrača Čikago Vajt Soksa, ali je nije pozvao sve do 1952. Ona je napisala u knjizi Moja priča da ga nije htjela upoznati, bojeći se da se on uklapa u stereotip američkog sportiste. Vjenčali su se u gradskoj skupštini San Franciska 14. januara 1954. Tokom medenog mjeseca, posjetili su Japan, a nju su zamolili da posjeti Koreju. Za četiri dana je održala deset nastupa na vrlo niskim tempereturama za sto hiljada vojnika koji su tamo služili. Biografi su naglasili da Dimađo, koji je ostao u Japanu, nije bio srećan ženinom odlukom jer je htio da to bude intimni put.

14. septembra 1954. Monro je snimila sada već kultnu scenu u kojoj joj vjetar diže haljinu za film Sedam godina vjernosti u Njujorškom pozorištu Trans Luks. Bil Kobrin, tadašnji Foksov dopisnik sa istočne obale, rekao je kako je Bili Vajlder htio da to postane medijski cirkus: "... svaki put kad bi se haljina digla, publika bi se uzbudila, a Dimađo bi poludio." Par se poslije posvađao u predvorju hotela. Ona je zatražila razvod zbog psihičkog nasilja 274 dana nakon vjenčanja.

Godinama kasnije obratila mu se za pomoć. U februaru 1961. njen psihijatar poslao ju je u psihijatrijsku kliniku Pejn Vitni gdje je, prema Donaldu Spotu, smještena u odjeljenje za najteže slučajeve. Kako se nije mogla sama odjaviti, nazvala je Dimađa, koji ju je izveo. Poslije mu se pridružila na Floridi. Njihova priča o tome kako su "samo dobri prijatelji" nisu zaustavili glasine o tome kako su se ponovno vjenčali.

Prema Mauriju Alenu, 1. avgusta 1962., Dimađo je - alarmiravši kako se njegova bivša žena spetljala s ljudima koji će joj nauditi, kao što je Frenk Sinatra - dao otkaz u vojnoj službi kako bi je ponovo zaprosio. Pokupio je njeno tijelo i sredio sprovod. Dvadeset godina je u njenu grobnicu stizalo tuce crvenih ruža tri puta sedmično. Za razliku od njena druga dva muža, nikad nije govorio o njoj u javnosti, nije pisao o tome te se nije ponovo ženio.

Artur Miler

29. juna 1956. Monro se udala za dramaturga Artura Milera, kojeg je upoznala 1951. u Vajt Plejnsu, u Njujorku. Vjenčanje se krilo od medija i od javnosti. Iako je odgojena u hrišćanskom duhu, preobratila se na judaizam prije nego što se udala za Milera. Nakon što je završila snimanje filma Princ i plesačica sa Lorenseom Olivijerom, par se vratio u SAD iz Engleske i otkrio da je ona trudna. Međutim, ona je patila od endometrioze, a trudnoća se pokazala kao vanmaterična. Završila je pobačajem.

Milerov scenario za Neprilagođene, priča o očajnom razvodu, trebao je biti dar za Dan zaljubljenih za nju, ali u vrijeme kad je snimanje počelo 1960., njihov brak je bio nepopravljiv. Razvod je obavljen u Meksiku 24. januara 1961. 17. februara 1962. Miler se oženio sa Inge Morat, jednom od fotografistkinja koje su radile na snimanju Neprilagođenih.

Nazad