Grupa je prvi put profesionalno nastupila u London Fog Clubu na Sunset bulevaru, a nakon nekoliko mjeseci teškog, neuspješnog, početničkog rada, 1966.g. potpisali su ugovor sa izdavačkom kućom Electra Records. Prvi album, nazvan The Doors objavili su početkom 1967.g. Grupa je prvobitnu inspiraciju i podršku nalazila u undergroundu, međutim na ovom albumu odbacili su te motive, što ih je gotovo trenutno naparvilo jednom od vodećih američkih rock grupa. Bio je to zadivljujući početak.
Sex i smrt bile su glavni dio Morissonovih pjesama, a postale su od temeljene važnosti za imidž grupe. Sa albuma se posebno izdvojile Morissonova pjesma The End, te Kriegerova pjesma Light My Fire, koja je postala istinski kalsik, prodavši se u milion kopija, a u skarćenoj verziji dospjela je na 1. mjesto američkih top listi.
Album Strange Days iz 1967.g.ponovio je uspjeh prvog albuma i čini se da je to bilo njihovo najsnažnije izdanje.

 

Treći album Waiting For The Sun iz 1968.g. na vanjskom omotu je donio kompletan liberto «The Celebration Of The Lizard King», razvučene narativne poeme zasnovane na Šamanu i drugim orijentalnim vjerovanjima. Morrisonov životni stil bendu je donosio kontraverzan uspjeh. Planovi da se liberto sa naslovnice priredi za scenu nisu se ostavrili, no Morrison je sa dvojicom kolega sa kalifornisjkog univerziteta snimio film «A Fiest Of Friends». Također je snimio i dva promotivna filma za pjesme «Break On Trough» i «The Unknown Soldier», a u trenutku smrti završio je još jedan scenario u saradnji sa romanopiscem Michaelom McClurom.
Nakon trećeg album Doorsi su imali veliki broj sljedbenika i bilo je apsurdno smatrati ih underground bandom. Morrisonov extravagantan, osjećajan stil pjevanja u kombinaciji sa pirotehnikom njegovih svakodnevnih nastupa, privlačio je sveopću pažnju. Činilo se kao da neprestano živi na sceni. Sam je postao «Lizard King» ( Kralj guštera ).
Neprestano su se mogle čuti glasine o Jimu Morrisonu. Nebrojeno puta je došao u sukob s vlašću – zbog prostačenja i poticanja gužve, neproistojonog ponašanja na pozornici i uopće, opiranja pri hapšenju itd. Jednom prilikom je osuđen na 8 mjeseci teškog rada i 28 mjeseci uslovne kazne, ali poslije se žalio i oslobođen je.


 

Godine 1969.g. izašao je album The Soft Parade. Album Morrison Hotel/Hard Rock Caffe iz 1970.g. obilje je surovih užitaka i ponovo prikazuje grupu u odličnoj formi. Iste gdoine izlazi album Absolutely Live koji konačno sadrži verziju, već pomenute, Morrisonove reptilske drame «The Celebration Of The Lizard».
U novembru 1970.g. Doorsi posljednji put nastupaju u punom sastavu u Los Angelesu, a šest mjeseci poslije toga ( 1971. ) objavljuju album L.A. Woman. Bila je to najsnažnija vrsta r'n'r, u kombinaciji s tekstovima koji su zadržali silovitost, kreativnost i ogoljenost najboljih ostvarenja grupe. «Riders On The Storm», sa ovog albuma, postala im je najuspješnija pjesma kasnijeg razdoblja.

 

Nešto kasnije, premoren i razočaran, Morrison najavljuje da napušta grupu, kako bi uzeo duži odmor i odlazi živjeti u Pariz. Prethodne četiri godine pretjerano je uživao u alkoholu i životu i bio je u vrlo lošem stanju. Grupa ga je pokušala natjerati da se varti, ali nisu uspjeli. 3. jula 1971.g. Jim Morrison je umro od srčanog udara izazvanog respiratornim problemima. Njegova porodica ga se već ranije bila odrekla. Morrison je sahranjen na Pere Lachaise ( Per Lašez ) groblju u Parizu na kome počivaju mnoga velika imena, kao što su Oscar Wilde, Edith Piaf, Frederic Chopin, itd. Na njegovom nadgrobnom spomeniku napisan je citat na grčkom «Kata Ton Daimova Eay Toy», što na engleskom znači «True To His Own Spirit».
Morrison je jedna od najvažnijih rock ličnosti. Poput Jimija Hendrixa, Janis Joplin ili Jamesa Deana bio je nepopravljiv buntovnik, neminovno predan struji samouništenja. Na svakom koncertu nastupao je poput Marlona Branda u filmu «Na dokovima New Yorka». Izučavao je Nietzschea i Williama Blakea i bio je jedna od najobrazovanijih i najnačitanijih rock zvijezda. Bukvalno je živio i umro za umjetnost. Njegove pjesme su objavljene 1971.g. u knjigama «The Lord» i «the New Creatures».

 

Ostali članovi pokušali su hrabro nastaviti dalje i album Other Voices koji je uslijedio krajem 1971.g. bio je mnogo bolji nego je iko očekivao. Međutim, sljedeći album je pokazao da im je inspiracija presušila, te su krenuli svaki svojim putem. Manzarek je kasnije pokušao reafirmirati Doorse, no nije uspio. I on i Krieger i Densmore izdali su po nekoliko samostalnih albuma.
Velike interesovanje za Morrisona i Doorse, 20 godina nakon njegove smrti, nagnalo je režisera Olivera Stonea da napravi film o Doorsima, koji je naišao na pozitivne kritike, a značajan uspjeh zabilježio je i soundtrack «The Doors».Glavnu ulogu tumacio je Val Kilmer.