BIOGRAFIJA

preuzeo iz Ex-Yu rock enciklopedije

            Hrvatski " glazbeni " kritičari danas često znaju Azru etiketirati kao ''obaveznu glazbenu lektiru'', međutim za razliku od tako svrstanih kniževnih djela, bilo kakve podatke o Azri je ipak malo teže pronaći. Stoga ću pokušati sadašnjoj i budućoj Azrinoj publici malo približiti neke stvari vezane uz sam nastanak i rad benda, jer ''po broju izuzetnih pjesama, sjajnih albuma i neporecivih remek-djela Azra i Štulić su jedinstveni ''.

            Branimir Johnny Štulić, lider grupe, rođen je u Skopju, u Makedoniji, zemlji gdje ''vječno sunce sja'', 1953. godine. On je zarana primoran na česte promjene prebivališta zbog prirode očeva posla (oficir), te ključne godine odrastanja i afirmacije provodi u Zagrebu, gdje je upisao Filozofski fakultet ali ''samo da bi zadovoljio starce''. Već se tada gotovo fanatički odlučuje baviti muzikom. Važno je reći da su na njega najviše uticali ''Beatlesi'', ali prvenstveno radi ideje benda. Isto tako bio je lud za sevdahom što se dalo primjetiti u prvoj fazi njegovog muzičkog rada kada je osnovao ''Balkan Sevdah Band''. Svirali su gotovo sve od njegovih vlastitih pjesama, narodnjaka, pa do ''The Beatles''. Pod utjecajem novog vala (''new wawe''), vremenom se bend sve više okreće rocku i kroz njega prolazi mnogo različitih glazbenika.

             Nakon što su postali poznatiji rock'n'roll sastav, mijenjaju ime u ''Azra'' (djevica), po istoimenoj poemi Heinricha Heinea, 1977. godine. 1977./78. grupa nastupa u postavi Štulić - Stublić - Pelajić - Novoselić - Juričić, ali se ubrzo ostatak grupe odvaja od Štulića i formira novi sastav - ''Film''. Nakon toga Štulić postaje članom ''Parnog valjka'', ali ni ta suradnja nije dugo potrajala.  Vrativši se ''Azri'' Štula kao bubnjara uzima Borisa Lajnera tada člana ''Haustora'', ali ne uspijevajući naći adekvatnog basistu, za prvi interview, da bi izgledali kao trio - slikali su se s psom!

            Prvi singl snimaju 1979. godine s Huseinom Hasanefendićem - Husom kao producentom, koji je ujedno svirao gitaru. Još su im pomogli i Zlatko Mikšić - Fuma, Mladen Juričić i Relja. Na tom singlu su izašle pjesme ''Balkan'' i ''A šta da radim'' koje su potakle i prve pozitivne kritike. Ubrzo nakon toga im se pridružio i basista Mišo Hrnjak. Na ljeto iste godine grupa svira po trgovima, na moru kaleći se u direktnim kontaktima sa slučajnom ili namjernom publikom.

            Debi album ''Azra'' snimaju 1980. godine pod producentskom palicom veterana Drage Mlinarca. Taj album se smatra jednim od najjačih debija u ''našoj'' rock-muzici, te im osigurava vodeće mjesto na domaćoj rock-sceni. Štulićevi tekstovi su usmjereni na mogućnost komunikacije i njezinu nužnost (''Uradi nešto'', ''Vrijeme odluke''), odnosno ljubavne tematike (''Gracija'', ''Tople usne žene''), ali sa posebnim, sebi svojstvenim izražajem.

            1981. godine kao uvod za novi album Azra objavljuje singl ''Lijepe žene prolaze kroz grad'', kojeg takođe producira Hus i svira gitaru u maniri britanske blues-scene. Nedugo zatim izdaju novi dupli album ''Sunčana strana ulice'', sa raznovrsnijim temama. Prvi put Johnny ubacuje i komentare političke naravi (''Užas je moja furka'', ''Kurvini sinovi''). U ljubavnim pjesmama (''Između nas'', ''Ne reci mi dvaput'', ''Gospodar samoće'', ''Sunčana strana ulice'') uvodi i puhačke instrumente  u izvedbi  Sedak-Benčića, Vlahovića, Santre i Juričića. Na albumu su značajne i pjesme u kojima Johnny

 obrađuje  svoju urbanu paranoju (''Odlazak u noć'', ''Kad Miki kaže da se boji''), te one u kojima obrađuje problem individualne zapostavljenosti (''Pametni i knjiški ljudi'', ''Pit - i to je Amerika''). Producent albuma je Branimir Štulić što će kasnije uostalom i redovno činiti.

            Iste godine grupa održava sedam koncerata za trostruki živi album ''Ravno do dna''. Osim starih pjesama tu je i mnoštvo novih ostvarenja (''Ravno do dna'', ''Nedeljni komentar'', ''Ostavi me nasamo'', ''Sjaj u kosi'', ''Plavo - smeđe''). Ovaj album po neposrednosti i energiji muzike pruža pravu sliku Azre.

            1982. godine izdaje se i drugi dupli album ''Filigranski pločnici'' te treći singl, u kojima Štulić od izravne energične emotvnosti prelazi prema prikazu unutrašnjeg emotivnog stanja, ali s određenom distancom. Album sadrži političke (''Tko to tamo pjeva'', ''68.'', ''Pavel'', ''Gorki okus''), ljubavne (''Kao ti i ja'', ''Volim te kad pričaš''), te pjesme u kojima se Štulić okomljuje na standardne društvene norme (''Put za Katmandu'', ''E pa što'', ''Sloboda''). Na albumu veliki značaj imaju puhački instrumenti u izvedbi Miroslava Sedaka-Benčića.

            1983. godine grupu napušta Mišo Hrnjak, basista koji odlazi u Jehovine svjedoke, te sljedeće dvije godine Štulić i Lajner sami snimaju albume u Njemačkoj. To su ''Kad fazani lete'' i ''Krivo srastanje'' u kojima Johnny ulazi u dubine ljudskih misli i pobuda (''Kao i jučer'', ''Duboko u tebi'', ''Flash''), ili se buni protiv prevladavajućeg načina mišljenja (''3N'', ''Mon ami'', ''No comment'', ''Kad fazani lete''), ili donosi zvuk teških, punih rock-gitara (''Anđeli'', ''Štićenik'', ''Nemir i strast''). Na albumu se prvi put pojavljuje i obrada jedne narodne pjesme - ''Klinček stoji pod oblokom''.

            Zatim odlazi u Holandiju gdje stvara nove pjesme te stare prevodi na engleski jezik, s ciljem izdavanja u Nizozemskoj.

            To mu ne polazi za rukom, te izdaje album kod nas pod nazivom ''It aint like in the movies at all''.

            1987. s Lajnerom, Juricom Pađenom i Stephenom Kippom, kojeg je doveo iz Holandije, snima novi album ''Između krajnosti'' koji sadrži uglavnom obrade pjesama (''Zadovoljština'' - ''Satisfaction''- ''Rolling Stones'', ''Adio mare''- Vlaho Paljetak) te neke njegove nove uratke (''Izlazak iz kome'', ''Vaše veličanstvo'').

            1988. snima četverostruki mega-album ''Zadovoljština'', s luksuznom opremom i istom postavom. Mnoštvo starih stvari te mnoštvo obrada stranih autora značajke su tog albuma.

            Nakon toga Štulić snima solističke albume: ''Balkanska rapsodija'' (''Teško ovo život''), ''Balegari ne vjeruju sreći'' (''Voljela me nije nijedna'', ''Men se dušo od tebe ne rastaje'', ''Usne vrele višnje'' - obrada ''Lilly Of The West'' iz repertoara apsolutne legende i veterana, genijalnog Boba Dylana) u kojima miješa makedonski folklor, engleski jezik i domaću pop-povijest.

            1990. grupa nakon koncerta na Hvaru i formalno prestaje postojati.

            Devedesetih godina Štulić izdaje dva albuma ''Sevdah za Paulu Horvat'' i ''Anali'', koji su kvalitetno daleko ispod njegovog ranijeg opusa. No Štulićeva glavna preokupacija jest prijevod Homerove ''Ilijade'' koji je i dovršio 1995. godine pod nazivom ''Božanska Ilijada''. 1997. godine Štulić izdaje album ''Blase'' kojime se, prema kritici, vraća standardima ranijeg rada.

            Štulićeve pjesme su objavljene u knjigama ''Filigranski pločnici'' i ''Big bang'', njegovi lirski pokušaji ''Anonymus Epigramus'', kao dodatak ''Zadovoljštini'', a koncerti na video - kazetama ''Zadovoljština'' i ''Klinček stoji pod oblokom''.

           Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontroverznijh ličnosti u hrvatskom    rocku uopće. Njegove pjesme još otpočetka su imale dvojaki učinak na publiku.  Jedni   su ismijavali njegovo umijeće sviranja gitrare, način pjevanja, nerazumljive   tekstove   dalekih metafora koji su ''intelektualno buncanje i isprazno politiziranje po  svaku   cijenu''. Drugi su bili poraženi neposrednošću muzike, energije i poetike, čovjeka koji   je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih   pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi.  Genijalac ili sebični egocentrik? Čitajući njegove interviewe vidimo da doista ispada   da je ovo posljednje ("Možda će zvučati egoistično, ali je  Azra  uvek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene pitati o tim stvarima."), npr. za druge bendove govori da su imali  po  par  dobrih stvari, ali on ih  je kaže  imao  šezdeset. Pa znam da zvuči egoistično, ali  Johnny (sjetimo se samo grafita: ''Johnny je bog'' i ''Johnny vrati se, Jajo nas j…''),  živuća legenda, definitivno ima razloga za takvo ponašanje - iz njegova eksplozivnog nezaustavljivog stvaranja nastale su neke od, najboljih, po mom skromnom mišljenju, pjesama i albuma uopće.