Posjeta Engleskoj

Ja lično o Engleskoj, kao ni o Velikoj Britaniji, ne znam mnogo, ali jedno znam - mi smo dva totalno različita svijeta što se tiče plata, ekonomije i sličnih stvari, ali imamo mi i nekih sličnosti. Svi slušamo koliko-toliko sličnu muziku, oblačimo se slično, volimo iste stvari. I kako bi se jedan Balkanac proveo kada bi posjetio neku tipičnu englesku porodicu koja redovno pije čaj, za doručak maže krem od kikirikija na tost, vozi se onim crvenim dvospratnim autobusima, živi dva kilometra od grada... ? E sad, kad bi nas iz Republike Srpske uopšte puštali da uđemo na teritoriju Engleske, bilo bi dosta stvari koje vrijedi vidjeti. Stvar koja me interesuje je u kakve oni škole uopšte idu?

Pretpostavljam velike, uredne, svježe okrečene, svi oni u istim džemperima i sa istim frizurama. Svako nekoliko vidiš nekoga sa dugom kosom. Naravno, niko nema pojma šta je, a kamoli gdje je Banjaluka. Ono nešto tamo između Rusije i Kine…

U učionicama sve savršeno, oprema, kompjuteri, a zanimljivo da dosta stvari i predmeta koji uopšte nisu vezani za informatiku oni rade baš kompjuterima. Heh šta ćeš, Evropa.

Sve je tako uredno da se čovjek zapita jel’ ide iko u tu školu? Nigdje po školama nema nikakvih grafita jer je to za njih sramota, umjesto toga imaju posebno zid koji služi za crtanje grafita. Zar je toliki problem i našoj školi da napravi tako nešto?

Svi pričaju neki čudan engleski. Jeste da je to ustvari primarni engleski, ali mi smo više navikli na američki naglasak. Svi su tako drugačiji, pa čak i izgledaju drugačije od nas. Crvena kosa i pjegice po licu - pola će nas reći tipičan britanski izgled, ali ima i dosta izuzetaka. Možda zato što se po školama može naći i dosta crnaca, Arapa i Kineza. Naravno tu su i redovne pauze za čaj i poneki tost sa kremom od kikirikija. Pod svim ovim podrazumjevam državne škole, a tek privatne su druga priča…

I sport je stvar kojoj polažu dosta pažnje. Redovni su turniri u košarci, fudbalu, a u malo elitnijim školama i u polu. I hokej na travi je jedan od njihovih nacionalnih sportova kojem posvećuju mnogo pažnje, ali nešto ne ide baš od ruke u zadnje vrijeme.

Ono što bih stvarno volio uraditi je posjeta nekoj Mančesterovoj utakmici. Svi koji su bili kažu da je to poseban doživljaj i da se to mora doživjeti. Možda dogodine, kad Zvezda bude gostovala u Ligi šampiona Mančesteru, da ih malo podsjetimo kome su oni prošlih godina bili redovne mušterije. Da vide (i da se podsjete) šta se zove navijanje, a ne ono njihovo pozorišno sjedenje, i to za vrijeme neke jako dosadne predstave. Ne znam kako nikome nije palo na pamet da prodaje čaj na utakmicama. To bi bio pun pogodak.

E, sada, što se tiče izlazaka, čuo sam da oni nisu nimalo naivni kao što izgledaju. I izlaze na mnogo bolja mjesta od nas. Jedini mali problem je što se svi kafići i diskoteke zatvaraju u 22h ili eventualno 23h. To je možda rano za nas ukus, ali oni nisu mi. Tamo vlada filozofija «sutra je radni dan»…čudno zar ne?

Pavle Miovčić, 2004.