Aktuelne teme su mi hronična bolest

Na slavi u Sarajevu, zaorila se priča
Slavski sto je pun mesa, kolača i pića
Od svih pitanja ovog svijeta, ipak je goruće
„Šta će naša Ana upisati poslije srednje"

„Ovo je zamka, ne padaj u nju“
Govorim sebi i gledam u rodbinu
Kažem da ne znam, ali da bih voljela da zaradim
I nesvjesno ti ja tako sa njima zaratim

"Ništa to, sine, idi odmah na faks"
"Jedan rođak ti je tim razmišljanjem propao u nas"
"Ako kreneš raditi, na faks se nećes vratiti"
Govore svi u glas, i ne daju se zbuniti

Poslije obrazovanja, važno je pitati
Nešto što je svima očigledno i moraju saznati
Umjesto da se častimo ponekim vicem
Pitaju me uznemireno šta mi je s licem

Ovdje mi je polako preko glave
Ali trpim i smješkam se zbog slave
Kažem im da je bila greška pri koracima
I odmah se na mene spušta svjetska rodbinska sila

"Maži limun, mojoj ćerki pomoglo"
"To je tebi od onog telefona, sigurno"
"Ne jedi slatkiše ni čipseve ni Kolu"
"Meni to nešto ozbiljno, možda završiš na operacijskom stolu"

Utišavajući nerve, govorim im polako
Da imam lijek koji će sve izliječiti svakako
Oni kao da su utješeni, ali opet ih hvata sumnja
"Namaži ti limun, eto, za svaki slučaj"

Taman kad izdahnem, misleći konačno je dosta
Padne odlično pitanje na um jednog gosta
Ni ne sluteći sta mi se sprema, kao neka greška
Pita me ujak "Da li imaš dečka"

Šta sad, u zamci sam, otac smrknuto gleda
Ja ne znam šta da radim, a ne mogu da se predam
Kažem kako jeste i prećutim koju stvar
"Nema nekog momka u gradu da me nešto zanima"

Ćaća mi se smiri, meni malo lakne
Taman da se nagradim, ali prije nego što sarmu taknem
Pitanje kao strijela dočeka me iz vedra neba
"Haljinu za maturu izabrati treba"

Tu mi prekipi, pa izgovor vadim
"Odoh u veče, nastavićemo kad se vratim"
Pobjegnem u sobu i tu mi je fino
Tu me niko ne pita ni za šta bitno

Slave su takve iz godine u godinu
Često mi tokom njih svi živci uginu
Ali to je sve porodica, ipak je to sreća
Da nam je od daljine ipak slavska trpeza veća