Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
Nemoj mi prezreti daljine.
Ljubiću ih pogledom djeteta,
Tražiti stazama maštanja...
Jer, kad sreća jednom,
pa za svagda mine,
I, u sjećanja prahne
tvoja blizina,
Sve će znati, sve će sačuvati
tamo neka, poznata, daljina.
Kažu: ,, Čudni su putevi Gospodnji.''
Ne, čudno je to kako tražimo izgubljene brodove,
a svoj puštamo da potone. Čekamo čudne promaje
koje će sve da promijene, a život teče i izmiče.
Gledamo tuđim očima, kidamo niti noćima,
A, ne vidimo dalje od zore, ni adove oko nas što gore.
Lutamo stazom beskraja, tražimo tračak odsjaja
sreće što nam blješti u rukama.
Ne znamo kuda idemo, u prašini zvijzde tražimo,
ustanemo, padamo, tješimo se, nadamo...
Ljubav je tužan stih,
zvuk pobjede tih.
Klanjamo se pred lažnim sjajem,
slutimo Zemlju rajem,
koji nas čeka...
Biramo sve strano, zapostavljamo ono već dano,
I, ne biramo drumove samo za nas stvorene.
