Filozofska sekcija "Tačka"
Danilo Topić
Svarog Hiperionu
1
Problem je jasan: on postoji.
Kako postoji? Provaljujući u svjetove i namećući se kao stvarnost. Nameće se namećući Se, i već su stvorene granice i vavilonski galimatijasi. Prvi je čovjek hodao prvom Zemljom i onda se odjednom trgao iz sna: zato je sve tako lijepo i tužno. I ogromna stada stoke koja je pošla prema licu Zvijezde iznenada su minula i lire i zefiri s njima. Zato se vrtimo u krugu postavljajući ponovo pitanje srži obitavanja problema, nesposobni smo dati mu odnos sa nečim vani, staviti ga u veliki i naporni pogon genitiva i predikata, jer ih on već sve sobom obuhvata i nema ničega što bi bilo drugačije od njega – bivstvo je apsolutno raspolućeno.
Primjer vina i djetinjstva će rasvjetliti nejasnoće. Kad je Djetinjstvo tek postalo, ono je gledalo Vino i nije ga moralo dotaći, a već je bilo pijano. Kad je Vino još teklo obalama Helade ili Ganga, nije ostavljalo tragove pjesniku ni posvećeniku loze, jer ni pjesnika ni posvećenika loze još nije bilo: ono je srećno naviralo obavijeno svojim bratom Djetinjstvom. Možda previše srećno; svjedok je veličanstveni i glupi misionar jedne pozne pomiridbe, Transsupstancijacija.
Onda je nešto poremetilo nepomućenu sreću Vina i Djetinjstva. Ne znamo šta, ali nedvosmislenost osnovnog „nešto“ poremećenja skriveno u „šta“ našeg pitanja već nas izvodi u istinski horizont događanja borbe: ako bismo mu dali ključeve nekakvih odnosa pali bismo pod njegovu vlast. Obuhvaćenost rješenja u beskrajnoj golemosti neznanja govori dalje ovako: ne znamo šta, ali sama zapitanost u „nešto“ prepoznaje problem kao vječitu, ogoljenu sadržajnost, kvalitet, Hram.
2
Mnogo je krvi moralo proteći rijekama dok se Veliki Mađar napokon nije osmjelio da prvi objavi: iz otvorenog bivstva potonulo se u zatvoreni život. I ptice su padale mrtve i kuga je harala velikim gradovima, ali to više nije bila kuga tijela. Mnogo je opasnije bilo Nešto što se nadvilo nad Stanovnicima. I vatrometi su planuli nad brdima: oni koji su jeli zemlju vidjeli su slavlje, oni koji nisu – beskrajnu bol, jer je slavlje dalo još više mrtvih lasta i orlova.
Šta znači da se iz otvorenog bivstva potonulo u zatvoreni život? Iz ocvalog Praznika istupili su redom Vrač, Junak i Pjesnik. Niko ih nije primjetio, a već su pošli da se vaspitavaju na svjetlosnim, prozirnim obroncima kod orla i zmije i Vina i Djetinjstva. Kad su umirali poslali su svoju smrt u vlažnu tamu nesvijesti; to je ono što moderni nazvaše praslikama. Zato je bolesnik sa Majne rekao da je Bog umro i da od njegove smrti postade ovaj svijet. Zato postoji samo onaj ko slijedi onaj trag koji je ostavila ta smrt; ali, i Trag je pod apsolutizmom problema.
3
Iz otvorenog bivstva potonulo se u zatvoreni život. Ko pažljivo motri uviđa da je jedino što spaja ove različitosti Se. Se: primordijalna trgovina.
Razapeti je tjerao trgovce iz hrama, i otad postoji uvjerenje da je korijen problema u njima, taštim lihvarima. Ali oni su se samo odazvali! Korijen je ukorjenjen sa temeljima prvog hrama: primordijalnoj diferencijaciji: ubistvu Aurore: idolopoklonstvu mrtvorođenčadi – oblika i sadržaja.
Kad je sagrađen prvi hram počinjeno je i prvo svetogrđe. Zaboravljeno je da je život u prirodi već religiozan život i što su više tucali kamen i sjekli drvo za izgradnju hrama, drvo je postojalo sve materijalnije, kamen sve zgusnutiji i neprotežniji. Ustvari, drvo i kamen upravo su tad postali. Svjetlosna se priroda gromoglasno stropoštala. Nastao je Trag, i jedino su Vrač, Junak i Pjesnik bili sposobni da ga slijede. Jedini su bili izvan autokefalije negativnog hrama – izvan hrama.
Šta znači Hram? Krvožednošću umrljan bog koji znači vrtoglavu sadržajnost. Bog sadržajnosti, identitet oblika, ali i arhiincest. Ko su poklonici Hrama? Ljudi. Subjekti. Besadržajna imanentnost sukcesije: ništa više. Sluge.
4
Da bi rasporili Trag i virnuli unutra, a možda i pošli njegovim stazama kao po nepoznatom, novom svijetu, moramo izučiti njegovu anatomiju, makar ona bila samo privid i puka spoljašnjost. Mudrac – htjedoh reći: homo ludens – zna da i u najprostranijim, kristalnim paletama sfera dotiče spoljašnjost već tim što joj je luckasto-lucidno dopustio da bude njegovo polazište. Ustvari, to nije spoljašnjost nego mnogo više: dubina spoljašnjosti. Hijeratička sferičnost površine. Njena veličanstvena sposobnost da podrhtava i da izdrhti sebe i svjetove. To su znali Grci i poneki japanski grafičari, arhaični fenomenolozi.
Da bi se pak vinuli u dubinu površine anatomije Traga, neophodno je prvo upoznati ono što porađa Trag provocirajući ga, a to smo dosad krstili kao: Nešto, kvalitet, sadržajnost, apsolutizam imanencije, Se, problem, jednom rječju: Hram. Problematizujemo li problem, upadajući tako u njega? Upravo suprotno, skačemo iz njega priznajući Trag kao njegov legitimni dio, a sebe kao sljedbenike tog dijela. Ali još je davno primjećeno da je jedan proizvod morala iskočio iz svoje otadžbine da bi ju poharao: to je bila hrišćanska istinoljubivost koja se okrenula protiv licemjerja velikog hrišćanstva. Rijetki uviđaju da Hram ima pukotinu, a ta je pukotina bivše drvo i bivši kamen iz kojih ruke robova nisu umjele istjerati dušu. Ta je duša-pukotina najveći neprijatelj boga sadržajnosti i protiv nje su usmjerene sve njegove legije, jer ju ne mogu uništiti. Njoj nikad nije dosadno.
5
Zaista nije teško pratiti genealogiju Hrama. Ona je najobjektivnija od svih genealogija, a možda i jedina objektivna, jer Obožava objekt.
Na početku – a početak je početak Hramu i ničemu drugom i Hram i ništa drugo do Hram sobom počinje početak – bijaše predavanje. Ruka je predavala ruci, a to što se predavalo već je bilo Nešto i ta kojoj je predavano već je bila druga. Kako se ovo dogodilo?
Sjetimo se onog jevrejskog činovnika i njegove pripovjesti o izgradnji kineskog zida: kraljev glasnik mora predati poruku u daljinu i već zna da nikad neće stići i da će vječno samo ići. Glupan će u tome naći društvene pouke, reći će: zarobljenost modernog čovjeka u birokratiji. Ili nešto slično, potpuno neuko i nemaštovito i naviknuto. Ustvari, biće u pravu, zaista je u pitanju zarobljenost u birokratiji, ali to je samo prvi sloj čitanja i zadnji sloj konzekvencije. Kako nastaje doživljajna despotija prvog i zadnjeg sloja?
Ruka je nešto predavala drugoj ruci, i dok je predavala mislila je da je njena putanja strogo ucrtana ciljem koji se sastojao u „nečemu“ i u „drugoj“. Ruka je predajući predala svoju aktivnost slijepom magnetu Idola. Ovako je mislila: šta se može predati? Grožđe, pehar, rukopis, milovanje, oružje. A kome se može predati? Svešteniku, djetetu, pijancu, izdavaču, dragani. I kad je tako promislila, ruka je postala deterministički finalizam, potčinila se hegemoniji primaoca. To je bila smrt palca, jer ruka nija željela da shvati da ona svojim hvatanjem kroji grožđe, pehar, rukopis, milovanje i oružje, a svojom putanjom sveštenika, dijete, pijanca, izdavača, draganu.
Zbog toga veličina priče o kineskom glasniku nije u nemogućnosti dolaska do cilja, jer sam cilj nije nešto što je u pravoj mogućnosti ili nemogućnosti; on nema vrijednost, jer vrijednost nema vrijednost. Veličina priče ne može biti u nedolaženju, jer je ono iscrtano ciljem, vrti se oko njega, nego u putu, ali ne u putu kao nekom autentičnom iskustvu – jer u tom slučaju glasnikove staze bi bile uvijek nove, a one su, naprotiv, vulgarno jednolične stepenice – nego u čistom putu, ili putu koji putem put kroji. Zato je jednoličan; ako ne bi bio, zapao bi u zamke Hrama.
Odatle je kraljev glasnik homo ludens, a ruka koja kroji fenomene ruka koja igra. Trebalo bi nabiti na kolac onog koji je prvi pomislio da je igra uživanje u kakvoćama, a ne u nepomućenosti. Ipak, glasnik i ruka se razilaze, iako su na prvi pogled jedno: ruka ga prevazilazi, jer kroji fenomene. Ona stvara ljubav – stvara razlikovanje. Poriče li onda opet predavanje i to još besramnije nego prvi put?
Kasnije ćemo vidjeti da je to neophodno.
Ruka mora predavati, mora vaskrsavati palac, a kasnije ćemo vidjeti zašto. Sad treba poći drugdje.
6
Kad se obraćamo sadržajnosti kao Molohu nije nam namjera postati virtuozom na onom aparatu kojim je i antika vrisnula u propast: aparatu forme i materije. I forma, kao i materija isto su takve „sadržajnosti“, rekviziti Hrama.
Sadržajnost je provocirajuće stvaranje poistovjećenja. Guba jezika, kao i uvijek, pametnija je od onog koji se njome služi, jer on je njen pasivni istorijsko-psihološki izraz, on je izgovoren: stvarn-ost, ili nost satkano stvarima. Poistovjećenje je izvrnuti ili totalni solipsizam, grešna tupavost vječitog uvjerenja o smislu nečega za nas.
Hram je specijalizacija, negativna žrtva. Izvrnuti solipsizam je negativni panteizam. Antropozof je rekao: božanstvo se izlilo u stvari, i ko ih ne prihvata kao dijelove božanstva prihvata ih kao grobove božanstva. „Ozbiljno“ (pri)hvatanje stvari, same stvarskosti stvari je neprekidno sahranjivanje božanstva. Najozbiljniji prihvatač je Veliki Inkvizitor, a on je najžalosnije od svih bića, jer je potonuo u beznadežnu relativnost, u istinsku an-arhiju.
O, duhovi Čirokija, Zapoteka, Inka! Žrtava tih inkvizitora i konkvistadora, beznadežno porobljenih odraslošću! O, vi osunčano djetinjstvo naroda! Pozivam vas u susret! Tamo gdje ću prolaziti i vi ćete biti, skriveni u trnju i močarnim noćima.
7
Pokušaćemo da ne zaboravimo da Trag, čiju anatomiju sad imamo izučiti, ima anatomiju. Jer Trag je Trag uvijek time što je već s one strane, ali time i sa ove – on je jedino krozkost, ili samoopovrgavajuća intencionalnost.
Zato se Trag može slijediti jedino potražujućim. Ali prvo još malo o Tragu.
Analogija sa štapom će ponuditi nove horizonte.
Presjajni Nasrudin Hodža, najveći filozof koji je ikad živio na zemaljskom šaru, rekao je i najfilozofskiju rečenicu: svaki štap ima dva kraja. To je i duboki smisao starozavjetnog štapa koji se pretvara u zmiju. Trag je kao štap koji, prepušten sebi, obitava u drugotnosti. Veliko „još ne pa ipak već“ pisca Vergilijeve smrti. Ali štap nema predestinaciju i prezire karmu: prvi kraj nestaje drugim, ne da bi ovaj njime postao – projekcijom se objektizovao – nego da bi njime prešao u odgovarajuć oblik proizvoljnosti, divlje i elementarne.
Još jedna analogija: ovaj put sa Kapijom. Najopasnije mjesto – mjesto prelaska. Proći kroz Kapiju može podariti besmrtnost, slavu, orgijastički zanos, nadahnuće, gnjev, milosrđe, predživotinjsko roptanje. Ali bilo da stupamo preko vavilonske ili Trijumfalne kapije, preko Stounhendža ili zidina Raguze, izlazimo iz relativnosti. Iz determinišuće relativnosti u sakralnu proizvoljnost. Još ne iz zatvorenog života u otvoreno bivstvo, pa ipak već u onu međusferu čistote u kojoj se možemo istinski boriti ili ne boriti za bivstvo.
8
Trag, dakle, egzistira kao kapija i kao štap, ili: Kapija je ono mjesto kojim štap na svom putu samim sobom mora proći da bi došao na drugi kraj. Ono što otraguje Trag je potražujuće, ali ono je njime i nošeno kao trska na vjetru, jer drugi kraj nikad nije finalistički, onse može vratiti u prvi ili postati zmija. Taj nefinalizam proizvoljnosti okapijanog štapa nikako pak ne valja tumačiti kao neku potenciju, kao riznicu iz koje nekim svojim odnosom ili neodnosom ispuštam bezbroj akcidensa i kvintesencija, jer to znači smetnuti da nemamo posla sa zmijom koja sebi grize rep, nego sa zmijom-štapom.
Gle, pored nas opet prolazi kineski glasnik. Maše nam, drhti, smije se, igra, poskakuje na jednoj nozi. Djeluje kao da se zabavlja – kao da je zahvatio iz bunara mnoštva i razlikovanja. On to i jeste, ali to je privid. Odakle mu ta dostojanstvena, viteška nestašnost i šašavost? Zar mu je put odustao od jednoličnosti i sad hramlje? Jeste i nije. Pođimo sa njim da nam to objasni.
9
Potražujuće je lutalaštvo Tragom, praslika ili arhetip. Ima ih mnogo, beskrajno mnogo, ali nama su najbliži Vrač, Junak, Pjesnik i Posvećenik Loze. Potražujuće, zavisno od toga sa kojeg kraja štapa je pošlo – odakle se našlo pod Kapijom – može već biti arhetip i poći u individualno-psihološko kao u svoj sumrak, a može i poći iz individualno-psihološkog u univerzalnost elizijumskog, u arhetip. Najčešće, ako ne i uvijek oba su slučaja posrijedi, jer je takva priroda štapa: elasticizam zmije.
Obilje arhetipskog svijeta nastaje kao reakcija na vatromet koji je planuo između smrti Vina i Djetinjstva i izgradnje Hrama. Taj međučin bio je Mit; ono što je prije mita je Utopija, a ono poslije – Istorija; Trag je uvijek mitski jer je njegovo potražujuće arhetipsko. Ono ne treba zamišljati kao potenciju, kao što je bilo i sa nefinalizmom štapa, jer se ono ne uspostavlja nekom aktivnošću ili pasivnošću pukog odnošenja: ono se ne uspostavlja, već ono uspostavlja. Hvalisavo biće istorije nemoćno je da živi ravnodušno prema arhetipovima, totemima, demonskim principima, jer čak i kad je najravnodušnije ono ih živi bar negativno: biće istorije je poprište odvijanja bića mita, ništa više. Odatle eksplozije u istoriji, ali odatle i najveći užas: niže sile, prljavi arhetipovi – fariseji i književnici.
10
Kinez sjaha sa magarca i priveza ga za srušeni, uveli jarbol kraj neke krčme u ljubičastoj stepi. Otpi dug gutljaj rižine rakije iz svoje čuturice obrasle maslačkom i ponudi i meni. Kad sam osjetio ljutu tečnost kako mi žari grlom poželjeh otjerati jutarnju maglu što se prostirala svud oko nas i ponudih mu da sjednemo kako bi mi sve lagano objasnio. Šta se dogodilo, glasniče? Otkud ovi predjeli? Ove stepe? Ovi vjetrovi? Nisi li trebao vječno obilaziti čađ deset hiljada skalina?
U prvo doba svog putovanja nosio sam sa sobom, vezan uz magarčevo lijevo uvo, jedan starinski medaljon, premilu amajliju, poklon mog pokojnog djeda. I pošto sam znao da nikad neću stići na krajnje odredište, kao što i sad znam, odlučio sam da svoju veliku bol ublažim tako što ću sve podrediti tom medaljonu, ne tako što bi na sve drugo gledao sa podsmjehom, nego tako što ću pod svojom zjenom sve, i ulice i hramove i svitce i konkubine i deset hiljada skalina, zamišljati istovjetnim s njim. O, kako je to isprva bilo lijepo! Namah su nestale ulice i hramovi i svitci i konkubine i deset hiljada skalina, a umjesto njih okruživao me i stiskao jedan jedini, veliki medaljon. Jahao sam Mliječnim putem koji je bio medaljon, i sva sunca i munje bili su medaljon, razlikovanja nisam činio: patio bih.
A onda?
Onda je postajalo sve turobnije. Vidio sam da se nešto promjenilo, ali ne spolja, jer je sve i dalje bilo istovjetno sa velikim medaljonom na nebu magarčevog uva. Pitao sam svoj mozak: jesi se ti promjenio, medaljonu? a rekao je: nisam. Pitao sam poruku koju nosim: jesi se ti promjenio, medaljonu? a rekla je: nisam. Pitao sam deset hiljada skalina: jesi se ti promjenio, medaljonu? a zagrmile su hiljadostruko: nisam. Pitao sam svoje srce: jesi li se ti promjenio – i najednom sam zadrhtao – medaljonu?a ono je ostalo nijemo. Nije htjelo da priča sa mnom. Ne bih li ga udobrovoljio, sjahao sam pored rijeke Han, na jednom pustom mjestu između dva hrama od hiljadu skalina, da se malo odmorimo i pogledamo noć. I dalje je bilo nijemo. Onda prostruji vjetar kroz blijedo drveće, i gomila krilatih riba stade da izranja iz rijeke jašući prema Mjesecu, i ono se udobrovolji i napokon reče: ovo je krilata riba. I ja protrljah omamljene oči i rekoh: zaista, ovo je krilata riba.
Šta se onda dogodilo, glasniče?
Onda sam, nakon krilate ribe, iznenada vidio svog magarca. Trgnut, vidio sam Mjesec i zvijezde i deset hiljada skalina koje stalno moram prelaziti.
A onda?
Ali Kinez je zašutio i, kao opaljen munjom nekog podsjećanja, pošao dalje.
11
Arhetip jeste kad je otkrivajući ili otkrivalački stvarajuć.
Budući da arhetip još obitava u strogom nemanju bilo kakve supstancije – on je tek potraživajuće Traga, pogotovo kad kreće iz individualno-psihološkog kao sopstvenog predarhetipskog – on je još bezlična imanencija, utonuće u imanje, ili: razuđenost. Moguće je zamisliti ga kao svemir svirepo trzan milošću Vertumnusa, boga promjene, koji se ne širi nego se beskrajno skuplja, zbija sam u sebe, jer je već krenuo iz dubinske nenalažljivosti praelementarnosti u beskrajnom mnoštvu nastajanja i nestajanja da bi se usidrio u fenomene, granice ničeg drugog do same rasklopljene relativnosti. Sličan je brodu koji je pošao iz luke koja je beskrajni okean – svaki njegov pojedini dio apsolutno – da bi našao dovoljno nebeskrajno pristanište, optočeno granicama; takav je kad kreće iz subjektivnosti, ali i kad se k njoj ponovo spušta, jer po sebi nije ništa, sam je svoje sopstveno otkrivalačko stvaranje, arhetip je puko arhetipizovanje ili odarhetipizovanje, nikad nije totalan ali je opijen totalitetom koji upravo stiže ili odlazi, supstancija i modus krojena mu je Kapijom štapovskog Traga.
Ovo je možda prvo shvatanje koje ne obogaljuje arhetipsko lažno ga sakralizujući nego mu daje slobodu da se kreće pomoću ljepote nedovršenosti: koje ga relativizuje.
Ali čim se pojavila relativnost ili lutalaštvo arhetipskog, pojavila se i njegova vlastita dijalektika, doduše zavisna od one zmijsko-štapske. Arhetip, dakle, jeste tek kad putuje zmijom štapa – determinisan Kapijom koja je tačka njegovog postajanja i nestajanja, vraćanjem u subjekt ili izlaskom iz njega, očovječenjem ili divinalizacijom, ali uvijek arhetipizacijom, makar negativnom; uvijek stavljanjem arhetipskog u odvijanje. Zato je bijeli luđak ispravno rekao da tamo gdje raste opasnost, raste i mogućnost spasenja: zato je ulazak u magijski nefinalizam zmijskog štapa tek jedna stepenica iznad smrtnika, ali jedna gigantska stepenica. Koliko je ipak smrtnik srećniji od ovog lutalice – on se ne odvija!
Dijalektiku štapa smo već nagovijestili kad smo nazreli da je on samoopovrgavajuća intencionalnost, ali i drugopotvrđujuća praznina čistog odnošenja: dakle obmanoljubiva i spasonosna krozkost otvorenog bivstva i zatvorenog života. Koprena maje ili principiuma individuationisa je to gušća što se biće više približava totalnoj nerelativnosti, zbog toga Svetog Antonija opsjedaju tolika iskušenja. Arhetipski obitavati znači biti samo jedan, ali jedan gigantski korak iznad smrtnika: davati se u Stanja, natčovječanski napor lijepog prepuštanja. Ali kad smo jednom prepušteni, ničemu se više ne treba nadati i na sve je dobro biti spreman, jer običan smrtnik ipak nikad ne laže, on živi u istini sopstvene bijede čak i kad svijesno izriče laž, čak tad ponajviše, on je puko istorijsko oruđe mitskog i njegovih igračaka; arhetip je u polju Događanja Raspoloženja, i njegove su zablude i bijede ogromne.
12
Dijalektika štapa: kad ste Toma nad drugim krajem, on se ozmijuje. Nije to čudo, ostavite takva uvjerenja za prozelitske rulje. To je tvrdoglavost štapa da ne bude istovjetan, njegovo vaskrsenje palca, ljubav-razlikovanje. Kad je predobri Kinez pobjegao, otišao sam na njegov bivši tavan i pabirčio sve i svja slupanih oktopusa na ladicama, zelenih lampiona, etrutrskih vaza i rižine rakije. Našao sam ovaj oskudni fragment, veoma star, možda Anaksimadrov ili Majmonidov:
RAZGOVOR ZMIJE I PRVOG KRAJA ŠTAPA
Prvi kraj: Zašto tuguješ, drugarice? Već danima ništa ne jedeš, a mora da si i žedna. Sedam litara rižine rakije sigurno nije dovoljno za tako nježnu zmijicu. Povjeri se!
Zmija: Muči me ogromna čežnja za domom, prijatelju. Noću osluškujem melanholiju cvrčaka koje bih rado smazala i mislim kako bih se silno voljela vratiti nazad u svijet nestvorenog, iz kojeg si me ti izvijugao i to bez mog dopuštenja.
Prvi kraj: Zaista si glupa, zmijice. Zaboravila si da sam ja samo tvoj kruti, beživotni rep. Nedavno si dobila gubu i toliko si bila oblivena svakakvim krastama i plikovima da si se od trupa na niže potpuno stvrdnula.
Zmija: Ne, ne, dobro se sjećam...
Kad sam pročitao ove retke, prvo što sam pomislio bilo je: kome vjerovati? Da li uopšte uzeti vjerovati i ne vjerovati? Nije li to izraz jedne suštinske filozofske malograđanštine: misliti da smo mi oni koji nečemu sudimo? Ah, mi, vječiti posjednici ključeva svih kriterijuma...
13
Arhetip je onaj koji, potražujući, otkrivalački stvara i stvarajući otkriva stanja, raspoloženje i bogove. Svaki invokuje, ne apostrofira: Vrač stanja, Junak raspoloženje, Pjesnik i Posvećenik Loze bogove.
Pjesnik invokujući imenuje bogove. Da bi invokujući imenovao bogove on ima svoje Veliko Prethodno – invokujući imenuje Muze. Invokujuće imenovanje Muza je strašno predziđe pjevajućeg stvaranja, ulazak u Raspoloženje, zbacivanje svih okova i hramljućih predstava, totalno gubljenje; pjesnik ne egzistira, njegovo je oružje već jezik čistih odnosa. Ali – još odnosa. Opet odjekuje horizontom: još ne pa ipak već. Jezik ovde doživljava svoje rađanje i svoj zenit istovremeno, on treba da zasija kao zvijezda i odmah potom zgasne u velikoj tmini. Suština jezika je u njegovom nestajanju, u smrti imenioca u novouzdignutom-preporođenom imenovanom koje je sama stvar kao izlivenost božanskog, ali ono što su stari zvali mračnim dobom i što je gubljenje mitske podloge istorije i ostajanje puke, ogoljene istorije koja je apokalipsa – ono zri u jeziku koji, neprekidno imenujući, zaboravlja na predziđe invokacije i tako upojedinjujući imenovano Obožava imenioca. Tako Pjesnik prestaje pjevati ode i himne i počinje širokom, grozničavom razuđenošću imenovati sve, upravo sve oko sebe da bi tako imenilački eliminišući svijet došao do bogova koji su postali neizrecivi. Neizrecivost bogova znači minulost njihove blizine – davnost božje neposrednosti.
Pošto je, dakle, sumrak ogoljenje istorijskog od mitskog – a mitsko je utopijsko odjeveno u istorijsko – to je istorija pjesničkog opadanja ustvari tonjenje u neizrecivost bogova. Pjesničko opadanje je zaboravljanje invokujućeg gubljenja Se i očajništvo njegovog latentnog potraživanja imenilačkom eliminacijom svih stvarskosti koja je ništa drugo do Trojanski konj Hrama.
Ali sav ovaj užas samo je naizgled toliko moćan: budnom oku ne promiče dublja suština i ono jasno uviđa da ne postoji nešto poput pjesničkog opadanja jer je ono samo Hramom objektizovani izraz pjevajućeg opadanja. Ovo pjevanje ostaje spokojno i duboko pjevati nad ruševinama i olujama ne zaboravljajući na svoje bratstvo sa metafizičkim događanjem, koje ipak ne postoji (i baš zato što ne postoji) jer u srcu je sve jedinstvo. Ovde se napokon skromno javlja ono što će u ovom istraživanju odigrati jednu od suštinskih uloga: jedinstvo inicijacije i individuacije.
14
Inicijacija i Individuacija su osnovne operacije štapa.
Inicijacija štap polazi u zmiju, individuacija zmiju u štap, ali i obrnuto. Nefinalistički zmijski štap koji prepušten sebi obitava u drugotnosti je upravo borba magijske proizvoljnosti ovih suprotnih operacija. Moglo bi se kazati da je inicijacija dioniska, a individuacija apolonska: inicijacija je gubljenje, individuacija postajanje, sticanje oblika, ali i jedna i druga su stopljenih suština u krozkosti Kapije.
Pjesnik je najviši arhetip jer potražujućim pjevanjem (sve)obuhvata ove operacije u opasnosti i vjernosti. Umjesto pjesničkog opadanja sad zaista ostaje jedino pjevajuće opadanje koje je jedino potraživajuće pjevanje i ništa drugo. Šta to znači? Da je pjesnički arhetip najdublje zašao pod Kapiju jer je jednom već počeo imenovati bogove pristajući time na Izlazak iz otvorenog bivstva u zatvoreni život, iz nepomućenosti u individualno-psihološko, iz čistote božanstva u problem i Se – jezik ga je izdao. Priroda jezika je primordijalno izdavanje suštine, truljenje u imenilačkom. Pjesnik bogove upravo izdaje imenujući ih i tako započinje metafizičku jogu aktivnosti, i potrebna je velika hrabrost da se iz otvorenog bivstva izađe u borbu da bi ga sam onda opet stekao i to baš istim oružjem uništenja: koristeći isto oružje čini to oružje opet djetinjim, vraća mu nevinost. Izaći-iz u samo-sticanje i uz to vratiti-nevinost otvorenoj i živoj odvratnosti alata znači jedno: biti individuant, etički, apolonski arhetip. Spuštati se niz Trag da bi se ojačan kasnije opet uzdigao put Traga. Kasnije, to znači: vremenitost, maja, principium individuationis. Kroz sve te sfere užasa treba proći. „Slabost ili snaga: ti si tu, i to je snaga. Uđi svuda, odgovori na sve. Niko te ne može ubiti, kao ni neku lešinu“, pjeva šarlvilski dječak dok boravi u paklu. Jer šta vrijedi nepomućenost otvorenog bivstva ako ga sam ne steknem? Ako nema krajnjeg iskupljenja? Bogovi nadmoćno sijaju! I ja hoću da budem jedan od njih. Individuant čezne apoteozu. Čemu otvorenost autentičnog bivstva ako ne zato da se iz njega izađe?
Otuda smrt invokacije. Veliko Prethodno mora da se skloni da bi sam pjevajući arhetip otvorio dveri i vidio kako okean zapljuskuje kupolu svijeta. On stoji pred kupolom i gleda poput našeg Kineza koji kaže: ovo je krilata riba. Više nema jednoličnosti deset hiljada skalina jer ih više ne prelazi veliki medaljon nego ličnost na magarcu. Individuacija – postajanje ličnošću; ličnost – Se, Hram. Sad su kocke bačene drugačije nego na početku: ne trebamo se koprcajući truditi izaći iz hegemonije iluzije, nego se odreći velike ljepote i srca da bi ušli u nju. Sad gledamo kako nastaje krojenje svijeta predavanjem, svud oko naše zaprepašćenosti rađa se ljubav, rađa se razlikovanje. Bivstvo se odlaže da bi se steklo. Velika bitka.
15
Rijetki su razumjeli ovu individuaciju. Niče je to objasnio svojim preobražajem iz kamile u lava i iz lava u dijete, Kjerkegor biranjem sebe i etičkim stadijumom, Vajninger stalnom potrebom za vrijednošću, individualnošću, borbom za ideal. Ipak je najljepši prizor individuanta Gaj Julije Cezar koji se individuantski metamorfozirao u zvijezdu na noćnom nebu.
Ali jedino pjesnički arhetip oživljava tužnu, beskrajnu dubinu ovog stanja. Zbog toga pjesnik nije onaj koji svoju patnju čini lijepom – “sa čijih usana jauci zvuče kao najljepši zvuci harfe”, kako je govorio spomenuti Danac – nego onaj koji sobom pati ljepotu, dajući joj tako ulogu u metafizičkoj jogi aktivnosti, nadistorijskom mehanizmu istorije. Zato je Veliki Mađar pisao o “poeti saceru”, nadvremenom geniju pjevajućeg koji u različitim vremenima i rasama nalazi svoje predstavnike. To je velika i mudra pretpostavka i nekad bi se čak mogla sastaviti jedna posebna genealogija poete sacera, ali ipak sagledava samo individuantsku stranu arhetipa zanemarujući inicijantsku, koju još treba posjetiti.
Još ovo: pjesnik sobom pati ljepotu: ljepota pjesnikom izlazi iz svoje tirkizne špilje i vidi razlikovanje i obuzima ju gorući strasna, ali nježna i neiskvarena ljubav. Ona tad doživljava ogromnu bol, jer ju razlikovanje sobom vidi kao strano tijelo. Ljepota stoji čeznući da ga upije i učini istovjetnim sa sobom, a razlikovanje kaže: ne, ti moraš proći kroz strašno preobraženje.
Pjesnici su postali ukleti jer su, iznoseći iz bivstva mnoge tričarije za putu Se, iznijeli krišom i Ljepotu.
16
Nasuprot individuantskom pjesničkom arhetipu koji mora upojedinjavajući eliminisati stvarskost da bi iscrtao put do izgubljenih, neizrecivih bogova, inicijacijski opovrgava stvarskost iznutra potčinjavajući je ispočetka Prajedinstvu, izlivenosti božanskog. Odatle inicijant nije u iskušenju, on se ne zaklinje i spokojno trpi ukoliko neki pastir mokri po njemu dok pjeva. Dok je individuant ratnik ili saučesnik, brat ili neprijatelj, dok se ophodi sa žbunom, zidom, viljuškom kao sa aktivnim simbolima i mogućnostima velike bitke, inicijant je ravnodušan prema svim upojedinjenjima, svim kakvoćama kao takvim: njegov svijet je nesimboličan, titrav, nema nikakvu svijetskost. On živi u prvim danima stvaranja i duboko ćuteći odobrava Traklu kad pjeva: “O, kako nečujno sve uranja u tamu”.
Inicijant je Ahejac koji pije vino i pjeva stovolovku. Ali njegov put nije iz otvorenog bivstva u individualno-psihološko, nego iz zatvorenog života u otvoreno bivstvo; stasao je sa druge strane Kapije. Ali nikad nije prestao invokujući imenovati bogove; zašto bi? Jezero je plavo i purpurni je čamac na njemu. Ptice pjevaju i auguri vijećaju oko zelene vatre. Ipak ga nešto pritišće. Osjeća nedovoljnost. Svrbi ga brada. Onda se događa pravi Razdor: još maloprije je sve bilo sraslo sa nepomućenom čistotom bivstva, a sad se tlo pomjera i transcendentalna homogenost puca bolešću refleksije. A odakle se čuje lomljava i prasak, ako ne u tebi samom?
Od čega si se ispočetka branio? pita se on sad umivajući se hladnom, samospoznajućom krivicom. Kome si Objavio imena bogova? Objavio? Ili čak izmislio! I dok se to pita – a svejedno je da li su mu samooptužbe osnovane, jer samooptužba i osnovanost sad se tek rađaju – zvijezde i mora i planine padaju u ponor. Zapravo, imenovanje bogova odjednom je ugledalo samo sebe kako se imenuje; samospoznajom je postalo jedan lažni bog, tačka velikih odnošenja, smrt implozije. Samospoznavajuće imenovanje imenovanja od samog sebe je početak bitke inicijanta, drugačije od one individuacijske: on mora izaći iz kolosa principiuma individuationisa, vratiti se u svoju panteističku domovinu. Kako?
Veliko Prethodno, uđi u sada! Invokacija invokacije. Ali Muze se ne odazivaju: razbjegle su se, plaše se takvih samosvjesnih avetinja što tlapeći u bolu lelujaju sumračnim gorama. Tad inicijant shvata neophodnost žrtvujućeg. Kao oružje žrtvujućeg može opet poslužiti jedino jezik kojem treba vratiti nevinost i tako ga učiniti ponovo ravnodušnim umrtvljujući njegovu pomahnitalu po-sebnost. Ali pjesnički jezik je jednako nevin kao jezik ptica, te se njegovo vraćanje iz po-sebne oskrnavljenosti ustvari događa u poljima jezikujućeg-pjevajućeg. Kao pravo ognjište refleksije pojavljuje se jezikujuće, a ne jezik, i zato žrtvu treba prinijeti na oltar jezika iz kojeg se izašlo da bi se izašlo iz primordijalne nevinosti. Ovaj u nevinost vraćen čisti jezik sad upija sve energije koje su mu ranije bile uskraćene i obitava u bratstvu sa svijetom imenljive neizrecivosti raspolućenog bivstva. Molitva. Haiku. Himna. Oda. Mantra. Vraćanje nevinosti i smirenosti dotad huljenom jeziku vraća nevinost i smirenost nove nepomućenosti bivstva.
Inicijant onda pobjedonosno pjeva: sve je svejedno – žrtva.
17
Inicijacija i individuacija oštapljuju Kapiju ili okapijavaju štap. Ali one ipak nisu paradigme nego ontološka pozicija na štapu. Ali i stranino„s one“. Milioni lanaca slika prostiru se elementarnošću nesvijesti, ali jedni su etarskog, prozirnog porijekla, a drugi prazemljanog, infernalnog – stapanje njihovo odigrava se pod opasnim zaštitništvom Kapije.
Je li Trag zato uzaludan, ne zabranjuje li prevladavanje odnošenja? Nije li bit samoopovrgavajućeg intencije njeno neprekidno postavljanje, sukcesija tiranskog prema? Ne: potražujuće valja uvijek biti kao prvi put. Smjelost ne biti nešto je stoicizam potražujućeg. Nesposobnost ne bivanja nečim je dobro poznati evropski budizam koji je stvorio svijet i onda od njega napravio proizvodnju. Proizveo je mitomaniju da bi ubio mit i filozofiju da bi ubio mudrost, a od tih krhotina je proizveo kostobolje građanskog obožavanja oksimorona. Azijski plemenski blagajnik mu je posudio profanu matematiku koja je vremenitost. Ovi leševi su posmatrali arhetipsko, individuacijsko i inicijacijsko potraživajuće i njegova vesla i igračke stali dodirivati sa radoznalom podozrivošću, a onda ga slaviti kao po-sebne Idole, tonjenje bivstva u Se i zatim fanatičnu trgovinsku molohofagiju nad njim. Ići Tragom, obitavati u potražujućem zato se onoliko razlikuje od bivanja nečim koliko se krv razlikuje od duha: sveta relativnost štapa od tehničkog genija apsolutnog funkcionalizma.
Bivstvo se raspolutilo i onda ošamućenom neveselošću gledalo svoja plutajuća odvajanja i reklo: ovo stvorenje si ti. Ove magijske riječi su, kao i sve magijske riječi, bile dvosjekli mač; one su bile „prvi put“ potražujućeg ali time i opasni izlazak iz pred-dijalektike vječnosti, predćoškovitosti svijeta. Bivstvo se raspolutilo i tako su nastali duhovi, a onda se duhovi raspolutiše i od njih postadoše raskoši i mirisi. Sad su već neophodna odnošenja, ona toliko gospodare da i puko neodnošenje tjerajući slivaju u plansko. I naš štap je puki fenomen odnošenja, ali kakvog? Očigledno u sebi nije ni pozitivno ni negativno, ni finalističko ni apsurdno, ni etarsko ni infernalno, ali ni neutralno. Kakvo je to odnošenje kojem se ne može pripisati ništa odnoseće, a time ni sveto prema odnosećeg?
18
Vidjeli smo da se inicijacija i individuacija kao osnovne operacije potražujućeg (arhetipskog) Traga spajaju u Kapiji, ali njihova duboka srodnost još se javila u pretresanju pjesničke arhetipizacije ili odarhetipizacije – vraćanje nevinosti jeziku, oruđu. To znači da su individuacija i inicijacija metafizički negativnosti, još ne imanencije a ipak već relativnost i nesupstancijalnost, da su suštinski isto jedan oblik jezika, oruđa kojim se Trag šalje u potraživajuće, ustvari kojim se Trag ojestvuje jer jeste jedino potražujućim.
Zato je vraćanje nevinosti jeziku ono rješavajuće problema koje Trag kao primordijalna rješavajuća problematizacija primordijalno postavlja kao problem.
Zato je Kapija kao primordijalna rješavajuća problematizacija jedina postojeća i suština Traga. Ona je jezik, jer jezik je uvijek prelazak. Kapija je univerzalni jezik jer je univerzalni prelazak: magijski prelazak iz ljudskog u nadljudsko, iz životnog u bivstveno. Vraćanje nevinosti jeziku znači vraćati nevinost Kapiji, odnosno uvijek joj se na drugi način postavljati. Bezbroj modifikacija postavljanja u odnosu na Kapiju zato je bezbroj njenih sopstvenih bivstvenih modifikacija. Bivstvenih? Ali ona i nije; ona je rješenje i problematizacija u isti mah, i gotovo da je nemoguće misliti drugačije.
Nije, dakle, kao na početku, Trag tek duša-pukotina velikog, beskrajnog Hrama, nego sad Hram spoznajemo kao jedno puko odnošenje prema duši-pukotini. Jezik je Kapija, dakle ono vječno „s one“ i „s ove“, ostranjivanje strane. Rješenje u problemu i problematizacija rješenjem. Arhetip koji počinje da pjeva dobro to zna, Sile tad postaju stanovnici njega. Zato već vidimo nešto lažno u vraćanju nevinosti jeziku: odakle da iščupamo tu nevinost koju mu trebamo „vratiti“, kad smo nemoćni da se krećemo izvan jezika? Samo slijepci neće uvidjeti da inicijant i individuant nisu samo jezikujuće nego i sami oblici jezika. Zato se vraćanje nevinosti jeziku može uzeti jedino iz riznice samog jezika i jezikom.
Kako izgleda kad jezik sam sebi vraća nevinost? Šta to uopšte znači?
19
Zmija-štap oštapljen-ozmijen jezikom-kapijom sad više nije samoopovrgavajuća intencija nego drugopotvrđujuće emanacije. Lagano postaje sve jasnije da je Kapiji stalo do što većeg broja mogućnosti usidravanja. Da bi se usidrilo, potrebno je sidro i pogodno mjesto; jezik već sobom ima sidro, a pogodna mjesta će se valjda već postupno stvoriti. Na početku bjaše riječ.
Neko bi se mogao zaprepastiti ovim ogledom i reći: ali ovo je objašnjavanje nepoznanice nepoznanicom, teturanje od jedne do druge! I bio bi u pravu. Ali to se teturanje zove jezik.
Pjesnički arhetip inicijanta i individuanta jeziku vraća nevinost umrtvljujući ga u imenovano stvarskosti koja je i sama time kao jezik umrtvljena poopštenošću u izlivenosti božanskog. Inicijant to čini direktno, ćeznući panteističku domovinu; individuant izlazi iz nje, ali ju meditira kroz Veliku Bitku. Inicijant ubija stvarskost-upojedinjenost strogom smirenošću svete svejednosti neophodne žrtve u izlivenosti božanskog, a individuant ju ubija meditirajući ju kao puku hijerarhiju simbola metafizičke joge aktivnosti. Sad se oni pojavljuju ne samo kao izrazi jezika već i kao njegove automodifikacije; njima jezik sam sebe iznutra čisti i skreće sa puta u propast (upojedinjenje). Zato treba uzgred spomenuti zašto je upravo arhetip Pjesnika uzet kao jedna od osnova: Vrač, Junak i Posvećenik Loze se takođe služe jezikom i jedino jezik bivaju, ali Pjesnikov je jezik i bukvalno jezik, a time najapstraktniji i najkonkretniji.
Odatle božanstvena sposobnost jezika da ne laže – on je otsjaj uzvišenijeg jezika koji je sama izlivenost božanskog. Ali on ne laže i zato je sam sušta laž; sam je sušta laž jer neophodno nailazimo na to da je sam Trag kao dijete laži sušta laž. Ružoprsta Aurora trne i bivstvo tone u Se-ponor života, ali dok tone emanira sobom Trag koji je jezik. Imanirajući emanira. Na početku ne bjaše riječ nego čin, Hram, sadržajnost. Početak je Moloh. Odatle slijedi da je priroda štapa kao jezika-kapije odnosno drugopotvrđujućeg emanirajućeg Traga transcendentalna nostalgija. Sažetije: priroda jezika je nostalgija. Za-čim te nostalgije nije ništa drugo do predpočetak.
Nostalgija je modus vivendi jezika u najširem smislu. Tako je sa bukvalnim jezikom: čim sam nešto rekao, stao sam da žalim zbog njegove pro-palosti. Izmičuće kopnjenje bivstva je suština jezika kao upojedinjujućeg. Ali tako je i sa velikim jezikom koji je svijet: duboka bol za predsvijetom, jecajuća imitacija tišine. Transcendentalna nostalgija jezika-kapije u dubljem smislu nema svoje Za-čim: pati zaglavljena u Hramu koji je čisto Za-čim. Ali samim usidravajućim emaniranjem ona dokazuje da je njeno nemanje Za-čim dvostruko, jer se sad pokazuje kao pozitivnost – emanirajuće tonjenje bivstva u život znači da život u sebe neprekidno prima iskre bivstva iako ih uvijek iznova uništava.
Ipak život u sebi nikad nije pasivan, već sebe sagledava kao ono što mora potonuti bivstvo da bi ono (bivstvo) znalo da on (život) postoji. Tako se nemanje Za-čim nostalgičnog jezika ustvari pokazuje kao želja bivstva da ne bude „nešto“, Hram. Štap se pretvara u zmiju da bi izrazio najdublje, jedino htenje bivstva da ne bude „sve“, prezir bivstva prema htenju da se bude sve. Sad se arhetipsko i individuacija i inicijacija i čitav mehanizam kojim jesu i koji njima jeste – oštapljenost (etarska i infernalna rasprostranjenost) transcendentalno nostalgičnim jezikom okapijanog Traga– pokazuje kao iluzionizam, beskrajna glupost posrtanja i ponovnog dizanja, laži i tuge, umora i uzaludnosti. Trag postaje ništa drugo do maja, laž, koprena, početak-centar početka i centra i života i Hrama.
20
Dok sam tako mislio, naišao je Kinez. Ovaj put smo se sreli na Sokotri. Mene je ovde dovela ogromna tuga zbog mojih umovanja; propio sam se odustavši od izdajničkog Traga. Gledao sam ono čudno sokotrinsko drveće i jalovo govorio: ovo je drvo. Ali nije bilo! već zjapeći užas prazne, crne vasione. Sjahavši sa magarca, Kinez me prodorno pogledao i kazao:
Još nisi sišao s njega?
Sledio sam se. Više nije ličio na sebe, dobrog ćosavog Azijata, već je pustio jarčiju bradu i odjenuo se u viteški oklop. U očima, koje kao da su bile manje kose nego inače, mu je sijala nepoznata daljina. Sad više možda nimalo nije podsjećao na onog starog medaljonskog monomana. Upitah ga grozničavo: s čega?
S uma!
To reče i hitro se pope na arapskog konja, svog dobrog druga. Jedva sam stigao trepnuti, a već je bio sićušna silueta koja jaše po ogromnom moru. Podsjećao je na malteške vitezove ili tako nešto. U daljini se ukazaše lebdeće vjetrenjače.
21
Zaista, iluzornost transcendentalno nostalgičnog jezika se ogleda u njegovom nemanju Za-čim; njegovom nemanju ičega da se kaže, ili – kao prelasku – nemanju gdje da se pređe. Znači li to da je jezik neka primordijalna enantiodromija – da je prevaren unutrašnjom prazninom sopstvene emanacije, ili da se u njegovom htenju da vara sebe i drugo u sebi krije neka posebna, na prvi pogled nejasna namjera?
Da bismo to spoznali moramo jezikovati-prelaziti. S kim? Kakvo glupo pitanje! S kim ako ne sa jednom i jedinom, apolonskom sibilom, avatarom samog jezika: velikom Pitijom. Ali ona se ne ukazuje bilo kome, i Delfi i njena čarobna, tinjava prilika traže prvo Žrtvu da bi se našli pred gmizavošću naših nedostojih rubova. Oni gaje veliki prezir prema ovakvim mudrujućim lakrdijašima i u Žrtvi mora biti vaskrsnuta naša spoznaja da dosad i nikad odsad nismo i nećemo mudrujući baratati sa nekom istinom, već samo sa znanjem. Ali koliko je neznanje veličanstvenije i obuhvatnije! Veliko Neznanje, u tebi su sva Sunca i peraje džinovskih zlatnih plivača svemirskim visoravnima, otvori nam svoje dveri! Pusti da budemo dostojni tebe, i zato ti bacam zmijski dio štapa u naručje!
INVOKACIJA PITIJE
Pjevajuć prorokuj
Zaštitnice svijetlog božanstva
Ti lisico čijem davanju
Nikad dijamant ne ponestade
I gle! Čarobna magla Delfa i vitka čarobnica sred nje niču pred nama kao grimizno žbunje! Ali ledi mi se čeljust i obuhvata me kolos jeze: kao da naslućujem šta će kazati... Vode! Vode! Sahnuću, trbuh i pluća mi se suše i rasklapaju pod silnom, božanskom groznicom: veliki medvjed i ples Indijanaca na dnu mora... O, koliko će njih biti osvećeno našom propašću! Hoćemo li im prići, boriti se protiv sebe, i tako steći kristal i san i orlovu munju ili – ah, neka je sve prokleto! Pitija, nisam o tome htio s tobom govoriti! Čekaj da se saberem... čekaj, ta nisam ti uzalud dao zmiju, onu dragocjenost, paklena vještice! Slušaj, šta da –
Pođi za vitezom, konjanikom!
To reče, i nestade. A sve oko mene postade bačena zmija: zmija-gnijezda, zmija-ćilibar, zmija-stub, zmija-magla, zmija-zvijezda, zmija-cvijet. Šta ovo treba da znači, vještice! Nešto me gricka pod pazuhom. Van! Van iz ovog gadnog legla!
22
Zaista, otrijeznimo se od svih lepršavih manjaka i iluzija: jezik nema više nikakvu namjeru, on i kao otsjaj i kao sama izlivenost božanskog izražava najdublje htenje bivstva: htenje da ne bude ono što je svijet. Bogovi to znaju, pa zašto ne bi i mi? Krišna je taj jezik koliko i Hrist, Zevs koliko i Višnu. Najveći zavjerenik protiv ovog bunta Traga protiv oskudnosti zatvorenog života je jezikujuće, jer u jezik stavlja ono što mu nije imanentno – imanenciju. A jezik jeste sušta imanencija ali takva koja se imanirajući odriče sebe. Još ne prelazak a ipak već gubljenje. Emanacija je imanencija i obrnuto. Pjesnik koji zapadne u jezikujuće je loš Pjesnik, odnosno prestaje biti Pjesnik. On, ustvari, ne može ni biti ni ne biti više Pjesnik, ni arhetipizovati Se (tako ga poništavajući) ni odarhetipizovati se (u Se), i tako nestaje kao praznina, crni međuprostor.
Jezik emanirajući imanira bivstvo i imanirajući emanira život. Kad bi bar sve bilo tako jednostavno! Kad bi bar taj jezik bio toliko pristojan da sobom već razgraniči beskraje bivstva od pustopoljine života! Ali on ih još više brka i prepliće i zatamnjuje. Kad bacimo zmijski dio štapa, sve se pretvara u zmiju. Kad bismo bacili kruti, drveni zmijin rep, svaki ćošak bi odisao hiljadostrukim nakotom tih krutih, drvenih repova. Nefinalizam štapa koji je porijeklom iz jezika-kapije pokazuje se kao najveći neprijatelj i gonitelj bića u apsolutni agnosticizam. Modusi arhetipskog – inicijacija i individuacija – pokazuju se kao jadna uzaludnost jer je sam štap uzaludan uzaludnošću Traga. I samo arhetipsko kao potražujuće uzaludno je uzaludnošću Traga i obrnuto.
Ipak, treba biti dovoljno hrabar da bi sebe ulovio u sopstvenom licemjerju. Nije li zahtjevanje od jezika da nas pređe preko Stiksa glupo i licemjerno ako Stiks jezika insistira na sopstvenoj iluzornosti? Nije li već jezikujuće od jezika tražiti da primi neko nametnuto Za-čim nostalgije? Dok plačemo za smislom, jezik stoji i kaže: ovo je krilata riba. I kaže: ovo je sokotrinsko drvo. Ili: ovo je zmija. Ali veliki je grijeh previdjeti da jezik često i pred sokotrinskim drvom kaže: ovo je krilata riba, i pred krilatom ribom: ovo je sokotrinsko drvo. Jezik se ne ustručava da bude širokogrudan i hvalisav, pa i pred zmijom kaže: ovo je prvi kraj štapa, a pred prvim krajem štapa: ovo je zmijska glava. Pred božanstvenom sposobnošću jezika da nikad ne laže potpuno je previđena njegova božanstvena sposobnost da nikad ne govori istinu. Htenje bivstva da ne bude ono što je svijet krči svoj veličanstveni put ne kroz maju i laž, nego upravo majom i lažju. Ovo je dosad najveći ontološki skret jezika – sam zatvoreni život pojavljuje se ne više kao čisto nebivstvo, nego kao bivstvu imanentna negativnost. Sad se Hram pojavljuje kao neprekidni samoubica.
Jezik (u najširem smislu) kao kuća bivstva izražava aintencionalnu, transcendentalnu nostalgiju bivstva „za“ „nekućom“. Problem nije neko rješenja zahtjevajuće a priori nego „nešto“ koje se stalno gubi u navirućem rješenju. Naviruće rješavanje „nečega“, speciesa, zove se smrt.
23
Dosad smo uvidjeli da je štap ustvari arhetipski (individuacijski i inicijacijski) rasprostranjen Trag i da je Trag usvari svijet – ili svijest, što mnogo ne mjenja; nas ne zanimaju odnosi tzv. subjektivnog i objektivnog jer ih smatramo suviše individualno-psihološkim, Se-polazištima – a svijet, ili svijest, ništa drugo do kapija, ili: jezik bivstva.
Utopijsko je „doba“ ono u kojem bivstvo još nema jezika, mitsko u kojem ono još sanja i traži i sanjalački tražeći i tragalački sanjajući lagano stvara jezik; istorijsko je vavilonsko mješanje jezika, a apokaliptično možda njihovo prevladavanje. Kako bi se dogodilo to prevladavanje? U apokaliptičnom će se – a naznake toga se već vide – boriti smrt sa smrću smrti. I ako se uopšte može zamisliti neka kosmička borba onda to može biti jedino borba smrti sa smrću smrti. Ako smrt pobjedi smrt smrti bivstvo će se vratiti u predjezičko stanje; kakvo je ono, nemoguće je umom dokučiti. Ali ako smrt smrti pobjedi smrt, jezika i bivstva će „nestati“ i sve će postati vrtoglavi delirij Hrama, bolesna mašinerija sadržajnosti. To su znali još pisci Vede, gdje je opisano da će duša u degradiranom bivstvu nakon smrti tijela vječito lutati među snoviđenjima i čarolijama svoje omamljenosti.
Ali Utopija, Mit, Istorija i Apokalipsa nisu vremenske, nego bivstvene kategorije. Ovde uzgred treba spomenuti da je većina filozofija propasti (Špengler, Genon, Evola) počela već sa latentnom apologetikom sopstvenog predmeta najvatrenije kritike. Vremenitost, koja je poreknuta metafizičkim polazištem, postaje kriterijumska podloga metafizičkih uspona i padova. Ove filozofije nastoje problem postaviti kao aprioran i univerzalan, propast kao temu nekog objektivnog ciklusa, ne shvatajući da je ta vremenitošću uzjogunjena vizija dublja dimenzija propasti, a možda čak njen antecedens.
24
Osim spomenute omamljenosti degradiranog bivstva, nastale upojedinjujućim poistovjećenjem u stvarskost – čiji je najsjajniji primjer upojedinjujuće poistovjećenje rasplođavanjem i umiranjem, gunom strasti – postoji i jedna druga omamljenost, znatno drugačija: omamljenost jezičkog bića koje se apsolutno i beskompromisno daje urokljivim i spasonosnim moćima Kapije, koje živeći u zaštitništvu njene bogate, svjetlosne sjenke postaje jedno s njom i njena magijska personifikacija, koje, dakle, sobom kao čistim i božanskom redukcijom stvarskosti lišenim jezikom neposredno izražava najdublje htenje bivstva. Jezičko biće znači uvijek i jezikujuće, znači uvijek i arhetip, inicijantski ili individuantski, koji bez obzira na visok stepen koji zauzima u izražavanju htenja bivstva nikad ne prestaje da ga izražava, da mu se približava, i zato je uvijek ono Tragom se-spuštajuće ili uzdižuće, ali nikad u potpunosti sam jezik, čisto htenje. Ali ovo „jezičko biće“ to stalno prestaje biti ili čak u potpunosti nikad nije jezikujuće, ono čistotom svoje transcendentalne nostalgije, svojom lišenošću bilo kakvih narukvica, zodijaka, specijalizacija, legendi, činjenica – postaje ili već jeste san arhetipa: žbun, drvo, životinja, voda, vatra, zemlja, vazduh: sam jezik kao izlivenost božanskog.
To nije svetac, vitez, sveštenik, umjetnik, mislilac. To nije ni Pjesnik, ni Vrač, ni Junak. Svi oni su oni; već jednom nogom utonuli u imanje, oni imaju svoj predmet i odnošenje. Ovo „biće“ više nema ni predmet ni odnošenje, u najboljem slučaju ih može izmisliti. Otac jezikujućeg je imenilačko koje kao intencionalno započinje cijelu ovu dijalektiku imanirajućeg emaniranja bivstva. Sjetimo se kako imenilačko mora proći kroz invokujuće imenovanje da bi izbjeglo sebe-cjelinu koja bi bila čisto imaniranje, intencionalnost po sebi, bolesna despotija Hrama. Ako invokujuće imenovanje kao Veliko Prethodno ili Posvećenje izostane, to je zato da bi individuacija uzdigla bivstvo spuštanjem i da bi inicijacija uzdigla bivstvo iz spusta. Invokujuće imenovanje sad upoznajemo kao branu čije rušenje stvara Veliku Bitku i Žrtvu. Ali ova brana postoji samo zbog naviruće moći čistog imenilačkog.
Naviruća moć čistog imenilačkog je htenje života da bogove imenujući rasplinjuje u Se, upojedinjujuće poistovjećenje stvarskosti koje smo još ranije upoznali kao radikalni solipsizam (negativni panteizam). Ovom solipsizmu je nemoguća ontologija, ali i fenomenologija jer uvijek misli jedino Se ali izvan sebe. Strana mu je iskonska čistota predsokratovske misli, njenog vedrog i supstancijalnosti lišenog sagledavanja supstancije, koliko i zadubljenost indijskog mudraca, jer uvijek Se misli izvan sebe. Solipsizam, jednostavno rečeno, ne može da prevaziđe aparaturu forme i materije koja je uvijek specijalizacija. Ne može da shvati jedinstvenost bića i zato ga uvijek specijalizuje – upojedinjujući poistovjećuje stvarskošću kao grobom božantva.
Kao neprijatelja bivstva ne prepoznajemo, dakle, stvarskost, oznaku, razlikovanje, nego htenje imenilačkog da svoje djelovanje učini totalnim pretvarajući izlivenost božanskog u svoj ogromni predmet. Taj ogromni predmet mora biti sve-oznaka, sve-razlikovanje, nabujalošću redukovana predmetnost. Predmetnost svoje po sebi ne nalazi u eliminativnoj redukciji, već specijalizovanoj: u nagomilavanju i bujanju oznaka. Ali izlivenost božanskog ne želi da bude opredmećena jer to ni ne može biti. Izlivenost božanskog kao transcendentalno nostalgični jezik svoje po sebi nalazi upravo u onom što su stari budisti nazivali „ispraznost“ (sunyata).
25
Ne treba previdjeti da, životno tonući bivstvo, upojedinjenje za sebe uvijek zahtjeva neku opštost da bi se njenim uništenjem samoodržavalo. Upojedinjenje stvara „mali svijet“ inzistirajući tako da bude svijet. Ali samom prirodom upojedinjenja on sam sebe rasplinjuje u svijetskost. Ovo promatranje u mnogome liči raspri o univerzalijama, ali sholastici su realistički i nominalistički poredak vidjeli kao univerzalne moduse bivstva, a ovde „realističko“ podrazumjeva čisto bivstvo, a „nominalističko“ nebivstvo. Ipak i to samo približno. Nečeg poput „opštosti“ još nema – taj čisti destilat dosad bi već ubio smrt smrti, a ova se nadvila nad našom čamom više nego ikad.
26
Šunjata. Ispraznost. To je pjesma transcendentalne nostalgije, jezik zavitlan u pjesmu i zenit: veliko svijetsko nemanje Za-čim svijeta. Pjesma je trepereći vrhunac jezika. Problem je prevladan, a prevladalo ga je samo bivstvo postavivši ga.
Kakvo je ono „biće“ u kojem se neposredno izražava jezičko htenje bivstva da ne bude svijet? Lukač ga je donekle shvatio opisujući „transcendentalno psihološki“ „tajnu helenizma“: Grci su, veli on, znali odgovore prije nego što su postavljena pitanja. Odgovor ustvari jeste sama nepostavljenost pitanja, kao što je ἀλήθεια neskrivenost. Najprecizniji pokušaj određenja ovog čistog bića jezika – ne jezičkog bića, ne jezikujućeg – bio bi upravo nepostavljenost (pitanja). Ova nepostavljenost znači nemogućnost ontološke topologije, možda čak poetsku dijalektiku te nemogućnosti. Lijepo je pretpostaviti da se Lukač, shvatajući “tajnu helenizma”, i sam pomalo nalazio u ovoj nemogućnosti, jer je grčko znanje mogao “saznati” samo sam ne znajući.
Kad ova nepostavljenost zaluta u život, ona postaje personifikacija same sebe, a najgrandioznija ovakva personifikacija je Don Kihot. Njome jezik “misli” samog sebe, a budući da je jezik već čisto mišljenje sama sebe, to se može pomisliti da mišljenje sama sebe sad misli samo sebe. Ali to je nebitno. I glupo. Zašto? Jer sad nema više grobova božanstva. Jer stvarskost kao šunjata ne biva poništena niti ima potrebe za tim – ta ona već izražava najdublje htenje bivstva, ono koje nema sebe. Imenilačko sad luđačkim bujanjem provaljuje, ali ne treba ga obuzdavati Velikim Prethodnim ni reakcijama njegovog deficita, jer se ono sad okreće u vjetrenjače. Imenilačko prestaje upojedinjujući uznemiravati duboku šunjatu stvari kao izlivenosti božanskog i okreće se u imaginarno i fantastično. Ovo je velika, primordijalna askeza jezika. Imaginarno i fantastično nisu više stvari, već novi svjetovi; oni su pohvala potencije Kapijine, magijsko upojedinjenje opšte nestvorenosti koje se bori, koje samo jeste borba da ne bude svijet. Ali zaista je i stvaranje novih vasiona, ništa do stvaranje: jezik ostavlja posao koji je završio – o-končava svijet; ostavlja ga sebi – i okreće se u emanirajuće imaniranje nove nestvorenosti. Don Kihot je zato bog koji započinje veliko stvaranje.
Šta se tad događa sa starim svijetom? Napokon je konačan. Napokon se više ne upojedinjuje u beskraj stvarskosti! Duboko šuti otjelotvorenje sebenemajućeg Za-čim. Pobožan je taj svijet. Ali nije mu dosadno.
Ostavimo sad stari svijet da počiva u svojoj lijepoj konačnosti. Pođimo s Don Kihotom. Kako on izgleda izbliza?
