Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
DJETINjSTVO
O, kako bi bilo divno
vratiti se u ono vrijeme,
Gdje mi je sva briga bila
ta što briga nemam,
Gdje je radost krasila
vrtove u kojima drijemam,
Pa sam mrsila konce danima,
Krala snove noćima,
Igrala se, sanjala, smijala.
O, kako bi bilo lijepo
opet podići ruke,
Dotaći dugu, usnit' na oblaku,
Slušati ptice, voljeti svijet,
I bez sumnje, straha i gorčine,
Raširiti krila za prvi let.
O, ne želim biti obična
ako to podrazumijeva
ne biti ja.
Ne stajem u ram ovakva,
ničemu slična.
O, neću da budem k'o svi,
Ja biću jesen i list,
Biću rijeka...
Žurim daljini – ona me čeka.
Neću da spavam, a ne sanjam
ništa.
Zaludna su takva postojanja,
Beznačajna nestajanja.
