Zašto i dalje vjerujemo da je smrt samo onaj trenutak kad nam se zjenice rašire i kapci priljube? Koliko puta zapravo čovjek tokom svog života istinski umre? Ljudsko biće funkcioniše kao cjelina ali ono je sastavljeno od različitih segmenata, poput srca, duše, razuma, emocija i sl. Svaki ovaj segmenat može da umire pojedinačno, ali i zajedno. Ona krajnja smrt je samo skidanje jedne maske koju stičemo rodjenjem, a pravu smrt mogu objasniti ljudi koji su je istinski, tokom života proživjeli jednom, ili nebrojeno puta. Smrt je i gubitak nečega u šta smo sve svoje vrijeme, srce i novac uložili. Smrt je i gubitak posla. Kako prihvatiti i u isto vrijeme oprostiti sebi sve nenaspavane sekunde, dane, sate, kada znamo da je sve to sada uzalud. Kako prihvatiti da nije sve u našoj moći, da je neka viša sila iznad i da ona drži konce u svojoj šaci. Opet, za nekog je to viša sila, za nekog sudbina, a za nekog puka slučajnost. Bilo kako bilo, desilo se. Smrt je i gubitak roditelja. Kako prihvatiti da onaj što te uveo u život, nesebično savjetovao i obasipao ljubavlju, nikad više neće biti tu da sasluša neku nezanimljivu ili samo tebi zanimljivu priču. A samo on/ona je to uvijek htio. Smrt je i oštra riječ. Nije istina da riječ nije oružje. Ponekad čak oštra riječ može biti jača od bilo kojeg metka. Nismo ni svjesni koliko smo puta nekog nerazmišljajući ubili riječju. Ili na smrt ranili, svejedno. A budimo prema sebi bar iskreni, koliko puta su nas ranili ili riječju ubili? Ljudi nisu zli i ne rade to namjerno. Svaka ta njihova riječ je u tom trenutku, u njihovom zamagljenom razumu, bila opravdana. Na kraju krajeva, čovjek nikada neće povrijediti drugog bez razloga. Uvijek će u sebi gajiti, neko suludo ili ne, objašnjenje. Iz toga proističe ono, niko nije u potpunosti zao, a isto tako ni u potpunosti dobar. S druge strane, smrt je i kad rodiš onoga koji umre. Tu bol i patnju ne možemo objasniti ako je nismo proživjeli. Kažu da je svaki dan takvom roditelju samo dan bliže smrti, i da svaka njihova suza vrijedi kao hiljadu onih, puštenih iz bilo kojeg drugog razloga. Ko zna zašto ti ljudi poslije žive. Zato što moraju? Zato što se boje oduzeti vlastiti život ili zato što su svjesni neizvjesnosti svakog sljedećeg dana? Ili možda, zato što znaju da za sve postoji razlog i nemaju drugog izbora, no da trpe. Na brojna pitanja, koliko god se on trudio, čovjek nikada neće naći odgovor. A možda i bolje. Zašto se svi trudimo da pronadjemo odgovore na pitanja što nam priroda postavlja? Ne bivamo pametniji pronalaskom takvog odgovora, bivamo samo pretrpaniji, i još izgubljeniji. Jer znate kako, svako pitanje sa sobom nosi odgovor, a svaki odgovor još hiljadu pitanja. Na kraju krajeva, poslije svih ovih smrti naučimo, tačnije, život nas nauči, da nijedna nije najgora na svijetu! Poslije svake ove smrti je moguće udahnuti vazduh. Moguće je čak i osmijehnuti se. Život funcioniše ovako: Danas ti spremas sahranu, a sutra će tebi. Danas si ti nekog povrijedio, a sutra će neko tebe. Danas si ti uvrijedio roditelja/komšiju/prolaznika, a sutra će taj neko tebe. Sve je to jedan začarani krug koji se neprestano, a ujedno i neprimjetno, obrće. To je izvan čovjekovog dohvata. I čitav život nam je takav. Isceniran. Radjamo se jednom. Imamo jedno djetinjstvo, jednu ljubav, jednog pravog prijatelja, i na kraju, jednu smrt. Život nam uglavnom sve pruža dosta više od jedanput. To što nam je neko stotinama godina unazad tako nešto rekao, ne mora da znači da je to tako. I nama je danas u 21. vijeku pružena mogućnost da mislimo, stvaramo i mijenjamo svijet. Možemo skakati po trampolini i sa 40+ jer i tad imamo pravo da se osjetimo djecom. Sve oko nas se radja iz dana u dan, iz sata u sat. Uostalom, svaki dan se u nama radja hiljade i hiljade misli i ideja kojima započinjemo život iznova. Ako se ograničimo na jednu ljubav ili jednog prijatelja, sta ćemo ako se ljubav ugasi , ili prijatelj ode, ili nas samo povrijedi? Ljubavi je dosta u svijetu. Bar za sad. U životu imamo svega, pa da i dijelimo čak. U to sve ubrajam i smrt. Umiremo nebrojeno puta u životu, a nastavljamo da vjerujemo da je to samo jednom. Možda se tješimo ili nešto tako. Da ne ispadne da prikrivamo smrt, i dalje ćemo pričati da je ona krajnja najgora. A nije.