Odlazim kući

Želim kući. A moja kuća je daleko.
Na nekoj zvijezdi , na nekoj drugoj planeti.
Hajde , neka me povede neko,
jer ja samo želim kući. A moja kuća je daleko.

Pusti me da idem. Ja želim gore,
gore na noćno svjetlucavo nebo
da se gledamo u toplim noćima
i da ti odnesem sve noćne more.
Molim te, pusti me. Ja samo želim gore.

Kad osjetiš blagi vjetar u ljetnoj noći,
znaj da sam to ja i da ti šaljem pjesmu.
Zamisli mene i sjeti se nas.
Stani samo na jedan čas
i tad ću ti u snove polako doći,
kad osjetiš blagi vjetar u ljetnoj noći.

 

Ako ne sad , kad ?

Čekam da trčim za Suncem
i letim i hodam slobodno.
Čekam da budeš i ti tu
i da punim plućima dišem.
Možda treba da prestanem čekati
i da imam sve to sad,
baš sad dok ovo pišem.

 

Vanilija i višnje

Ostvarivali smo snove jedno drugom samom pojavom.
Kosa ti je tada mirisala na vaniliju i višnje.
Shvatili smo da je stvarnost postala bolja od zamišljanih snova.
Ljubav je u nama bila glasna , a u prostoriji nikad tiše.

Jesen je kišom i hladnim vjetrom odnijela lišće.
Nestali su naši snovi , tvoje oči , nestale su ptice.
Ipak tu ostao je miris vanilije i višnje
I sve naše riječi što su nosile tamne gitarske žice.

Padalo je lišće pokraj mene još mnogo puta.
Sjećana su postali samo prazni odjeci i blijede siluete,
Ali još uvijek treperio je miris vanilije i višnje ,
Vlasi tvoje kose i naši poljupci što oko mog srca lete.

Sada je sve tako kilometrima daleko.
Ni naprijed , ni nazad , jer svakako nas nema više.
No ipak sve mi izgleda tako „nikad bliže“
Kad osjetim nemirni miris vanilije i višnje.

 

A da nismo ?

Da bar sinoć mi nismo plakali toliko
Ne bi se slijevale ove ogromne kiše.
Sve bi bilo sigurnije , mirnije i tiše.
Tužne kapi kako se spuštaju niz prozore ne bi gledao niko,
Da bar sinoć nismo plakali toliko.

Da bar sinoć mi nismo sjekli umove sami sebi
I tražili sopstveno mjesto u ovom svijetu
I još samo jedan razlog da ostanemo tu,
Ni kap ove ogromne kiše danas pala ne bi,
Da bar sinoć mi nismo sjekli umove sami sebi.

Da se bar juče nismo osjećali sami među ljudima.
Da je samo bio onaj poseban neko tu,
Mi ne bismo topili jastuk i dražili oči u snu,
Ne bismo osjećali prazninu i mrak u grudima,
Da se bar juče nismo osjećali sami među ljudima.

Da bar svako jutro ne maštamo o istom.
Da jedan dan bar nešto mijenja.
Da samo jednom nismo blijeda sjena.
Ne bismo slike bojili plavim kistom,
Da bar svako jutro ne maštamo o istom.


Oni

Samo dva blijeda lica koja se gledaju u tami.
Samo dva velika uma koja misle da su daleko.
Samo njih dvoje koji žele da budu sami
I njihove nježne ruke što davno rastavi neko.

Samo njihovi prsti što čekaju da se prepletu.
Samo oči koje gledaju i istom se nadaju,
Usne koje sad na sebe stavljaju samo cigaretu
I ona dva njihova srca što u tišini stradaju.

Možda ništa neće reći glasovi u kojima žive,
Ali odaće pogledi što nose najveće vulkane,
Sve pokrete svjetskih balerina kojima se dive
I u koje čak sav vatromet emocija stane.


Boja I

To je boja neba kada nema oblaka.
Boja tvoje ruke kada brišeš suze.
Boja mora koju jedva čekaš.
Boja onog što sreću ti uze.

To je boja vena i kraljevske krvi.
To je boja duksa koji si joj dao.
Boja koja čini srce kad ga slome
I misli probode sve što nisi znao.

Te su boje baš sve poderana pisma.
Stvorili su mnoge pjesme od te iste.
Neki su se ipak odlučili za knjige,
A drugi za slike, crteže i biste.

Znam da je to boja onih očiju
U koje si tako ludo zaljubljen.
Ona postaje boja čitavog svijeta
Kad uhvatiš jedan pogled njen.


Boja II

To je boja njene haljine
Kad ti prođe ispod ruke
Na sred plesnog podijuma
I s njom odnese sve muke.

To je boja njenih usana
I boja tvojih obraza i vrata
Kad te poljubi onako tiho
I donese mir na mjesto rata.

To je ona boja koju ,
Koju ti na srcu ostavlja,
Koja vrišti i skače i gori
I mirno stoji u moru pogleda.

To je boja škole u koju ste išli,
Ispred koje ste se prvi put poljubili,
Gdje je bilo ono vaše mjesto
I gdje ste se stalno u snovima gubili.

To je boja vaših obraza
Kad ste prvi put rekli „volim te“.
To je boja koja vam na srcima stoji
I koja nema smisla bez nje.