Ništa

Žan Pol Sartr u svom djelu „Bitak i ništavilo” govori o dvije vrste bitka; bitku za sebe i bitku po sebi. Pod bitkom po sebi podrazumijeva materijalni svijet i sve što nas okružuje. Bitak za sebe je savijest, nešto što je čovjeku neotuđivo.
Slažem se da je sve oko nas jedno veliko ništa. Tako nepregledno i daleko u poređenju sa kratkim rokom trajanja koji nam je dat da bismo ga dokučili i pronašli kraj. Skupe patike, telefoni, galopirajući brza tehnologija, virtuelni svijet - „svijet bez granica i dimenzija”, automobili, odjeća, velelepne vile i sve što toliko hulnički želimo, za čim žudimo ne vodeći brigu o savijesti koja se guši i grca u dubini srca, ali stoički bori za prave vrijednosti. Onaj osjećaj kada griješimo svjesno i nesvjesno, hotimično i nehotimično, rječju, djelom i mišlju, koji nas poput ptičice u satu podsjeti da je vrijeme da postanemo svjesni posljedica koji takav čin nosi sa sobom. I opet srljamo u grijeh i propast, a ptičica svjesna svega ostaje zauvijek bez svoga doma iz koga je izlazila i podsjećala da je„dobro” uvijek bilo rješenje za sve, Luta od plandišta do plandišta tražeći tanku nit da raširiti krila ka svjetlosti i iskupljenju. Okrenemo li se oko sebe shvatićemo da je sve oko nas jedno veliko NIŠTA, propadljivo i bespotrebno, neživo. Shvatućemo odjednom da možemo bez svega i okrenućemo se, poput Diogena životu materijalnog siromaštva i duhovnog bogatstva. Stvar je u tome što svi kada se okrećemo silama da nam daju i omoguće svaki prohtjev ili želju, ne zamolimo da nam bude na dobro, zdravlje, mudrost i snagu.
Zar smo toliko slijepi i opčinjeni čarima prolaznog? Zar je jedini smisao prilike koja nam je pružena i slobode volje da od svijeta načinimo bolje mjesto u opipljivom i materijalnom, prolaznom i bezvrijendom? Zar smo se toliko odaljili od onog zrna dobra koje je u svima nama? Pitam se da li bi svijet bolje funkcionisao bez automatizovanih ljudi, da li bi zgrada bila ista da se cigle zamijene nekim drugim materijalom, da li bi život bio moguć bez filozofije? Bježimo od ničega, bojimo se ničega, živimo ni za šta. Koliko to sve jadno zvuči kada stoji jedno do drugog. Ali ne gubim vjeru u svijet i nadu da će iskra, plamičak zasjati u svima nama omađijanima čarima hiperbolisanog dvadeset i prvog vijeka. Jeste, sve je ništa jer ne možemo smrću ništa pokupiti sa sobom, samo savijest i anđela čuvara koji su uvijek bili tu, spremni da izlože sve kako je bilo. Da i smrtni smo, na sve to ništa. Kako se niko nije dosjetio da napravi eliksir vječnosti? Pokušavali su mnogi i suočili se sa savješću koja je govorila uvijek daje sve ovo ništa samo priprema za nešto veće, čulima neprepoznatljivo.
Zato grlimo i volimo jedni druge, ništa kratko traje, dok su ljudi ti koji nam sve to silno ništa koje imamo obasjavaju i pomažu da prenađemo ono nešto ni u čemu. Postoji nešto koje nas vodi, a to je savijest. Hrabra, stamena vodilja koja nikada ne diže ruke od nas i koja bije teške bitke kako bi sebe, prolazne, zaštitili u sjećanjima, uspomenama i slikama da ništa nije bilo potrebno da se dvoje mladih voljelo, sanjalo, vjerovalo i nadalo da je dimenzija iznad ničega prostranija i bolja za sve.