Bilo je kako je moralo biti

Bilo je kako je moralo biti
Iz vode je niknuo cvijet plav,
Rodio se i izrastao u zaborav.
A zaborav je postala nada,
A nada je postala cilj,
Na gondoli otplovih niz rijeku suza.
Nisam stavio kovanice na oči,
Nisam rekao laku noć,
Bježeći od kazaljke iz stranica knjige
Čekam da mi vjetar zametne svaki trag.
Samo on me može skriti
Bilo je kako je moralo biti
 
Gledam oblak u daljini,
Vidi li išta osim sunca što ga peče?
Stajao sam na ivici leda,
I vidio svjetla što čame ispod.
Ona znaju šta znači mir,
Koji se samo noću vidi.
Borio sam se za taj tren,
Sa svakim udarom groma bio sve bliži.
Slao poruke djedovoj sviti,
U kojoj nikad neću biti
Bilo je kako je moralo biti
 
Živim u ponovljenim momentima,
U sjenkama vremena.
Jedan list je otpao od drveta,
Jede bilje da bi bolje pričao.
Čaša pod glasom je pukla.
Čuvši ptičji pjev, rodio sam se ponovo
Jedan uzdah srušiće kuću ,
Za njom plakaće vrabac mlad.
Svoju sjekiru će zariti u med 
Prateći korake svoga oca,
Fotomorgane znanja i sreće.
Ne treba gledati prst,
Već posmatrati nebesku slavu.
Zar da ljubav prekine grmljavina vatre?
Godovi se ne daju skriti,
Bilo je kako je moralo biti