Čovjek

Čovjek živi u želji da ima malo više od onoga što ima. Ponekad može da definiše sebe na osnovu onoga što zna. A ono što zna nije uvijek njegovo. Možda je istina da imamo sopstveno mišljenje, ali samo ona duboka mišljenja, koja su bliska srcu i koja nas pokreću na našem putu, mogu da nas održe u životu, tankom kao led u proljećne dane. Problem nastaje kada čovjek misli o svemu, odnosno kad ne misli o ničemu. Vlast nad sopstvenom sudbinom je neprocjenjivo dobro, ali takvo znanje bi promijenilo suštinu čovjeka. Čovjek funkcioniše na dva osnovna principa : prirodni instinkt i kontrola. Ako se okrenemo jednom bili bismo nerazumni i divlji, ali ako se okrenemo drugom postali bismo mašina. Cilj je utilizirati oba principa i napraviti uspešnu kombinaciju. Kombinacijom različitih mišljenja mogu nastati nova, dok se stara mogu učvrstiti ili demantirati. Čak i mišljenje o zrelosti se može dovesti u pitanje. Svako ga sagledava iz različite perspektive, ali uvijek će postojati opšta slika svijeta. Zrelost je spoznaja i prihvatanje odgovornosti, i građenje sopstvenog života i bića kroz životna iskustva (makar nam je tako rečeno). Ali zrelost ne bi trebala da žrtvuje djetinjstvo. Djeca imaju najbolja i najjasnija mišljenja od svih nas. Svijet je za njih školjka sa sjajnim biserom, ali i svemir pa i njihova soba. Dječija imaginacija je naša najveća svojina koja kao i mišljenje može rasti, a i nestati. Zrelost možda znači odricanje nekih stvari, ali i sazrijevanje drugih. Biti zreo znači iskreno izraziti sebe čak i kad okolnosti to ne dozvoljavanju. Koja je poenta biti zreo, ako se ne može ponekad biti djetinjast? Uspomene na taj period kao i uspomene uopšte su jako vrijedne, bilo da su srećne ili uznemiravajuće. Jednom kad iskreno izrazimo sebe možemo reći da smo uspjeli da imamo vlast nad sobom.