Dođi.
Noćas su nježne oči poljubile vrata,
Tijela su se poništila u oblaku zlata,
Požuda se mjerila kroz kucanje sata,
Kozije uši su ostale na vodiču jata.
U mislima je lice dobilo boju kose,
Posjekla je jezik kao rajske kose,
Sakrila je dlanove kao kapi rose,
Duše bose njene usne nose.
U tišini krnju notu slutim, 
Kao epitaf ujedinjen sa grobom,
Tad ćutim,
I opet pričam s tobom.
Dođi i ostani.

Dođi.
Prvi glase zraka ranog sunca,
Prvi glase odiseje te,
Prvi mraku razboljela srca,
Primi riječi krasne klevete.
Možda ću i stvoriti neki zvuk,
Klasje svojom bojom tad olakša muk,
Nebo čedno ugleda zemlju tog dana,
I tada se otvori rana rana.
Visoka sam stasa, praviću se nižim,
Samo da se s njenim konjem zbližim,
Spusti svoje klupko niz prozorče,
Ne bi li mi usadila nadu, ubavo djevojče.
Iz zvijezda kanu suze kad se sjete sjaja,
Život nam je bio kao u šolji čaja,
Sve dok se list ne okrenu u kasnim satima,
Svake noći nova obuća na vratima.
Njene slatke arije tuđu maštu hrane,
Nož lako pokreću riječi strane,
Tad stadoše raj i pakao da se brane,
Tad pomjeri se razum, opadoše grane.
Dođi i ostani.

Dođi.
Topovi krvare i planine se mrve,
Da li ima spokoja osim riječi prve,
Da spustim glavu na krhke planine i neravnine,
Da osjetim otimanje životne tkanine.
U njenom opusu ja sam samo kist,
Njegova tempera prije nego što je čist,
Možda lagan trag, gdje ideje čame
Zadnji hrame, čuvaš li platno za me'?
To korito nepresušno,
Svima poslušno,
Samo tebi ne.
Ako te je zbog ljepote protjeralo tlo,
Tako slatko prihvatam i najveće zlo,
A ako nije,
Zašto te vrijeme ne uze prije?
I dok se daljina u očima gubi, vjetar diktira vješto
Neku riječ poznatu samo njoj,
Tu je njena priroda našla svoje mjesto,
Sa kosturima u ormaru, nepoznat im broj. 
O vatri kojoj si mi dala samo grotlo zna,
Tko te šalje da me trgneš iz sna,
Svakim gutljajem opalim još jedan metak,
Ali samo jedan dodir, i biće novi početak.
Došla si.
Sad nestani.