Put

Prijatni urlik,
Komandant me budi sa prvim zracima sunca,
Treba zemlju plugovima braniti,
I zaštiti blago neobrano.
Sa njim treba raditi do prvih kapi krvi,
Kad od majčinog glasa cijelo polje vrvi,
Koprivin žar sve probleme liječi,
I nema bolje nagrade od očeve tople riječi.
Sate provodim u drvenom hramu,
Svaki stub mi nudi drugi dar,
Na jedan se oslonim kada nemam srca,
Na drugi se oslonim kada nemam duše.
Ponekad kiša pada danima,
Takmiče se vjetar i munje,
Čupaju korijenje već slabo od borbe,
Al' sjeme ostaje da nahrani žbunje.
Svi putokazi vode u aleju plavu,
Zemlja me sve više gura na tu stranu,
Kažu mi da sjednem na neku stranu granu,
Ne bi li sačuvao rođenu glavu.
Zmija mi se obmotala oko vrata,
Dozivala me sa prozora stara čavka ,
Pjesme od kojih se planine tresu
I proslave koje knjige donesu,
Neće ostati u kamenu,
Već u džaku na mome ramenu.
I dok se probijam kroz dim i gužvu,
I sjedam da izvršim svoju službu,
U stopama se vidi odakle sam došao,
Draga moja vodenice,
Nemir nije prestao.