Putnik

Nasred polja stoji utvara,
Noge su joj zarasle u treset.
Oči su joj upale, a jezik zapleten
Krevet joj je mek kao i duša.
Svijet je za nju izgubio boje,
Tuđa prošlost je njen spas,
Slučajne poglede hvata,
I lice vam zna bolje od majke.
Igra i pjeva na kiši,
Cijeli svijet joj je dom,
Iako je na njoj ostavio traga,
Ona ga grli kao sat što je trom.
Piše uspomene u zemlji, jer je glava puna
Traži način da stane na zadnji splav,
Nju ne može sakriti ni ovčija vuna,
Ona sanja rukavice, to joj je najlepši san.
Živi u ljudskim nadama i propalim obećanjima,
Samo ona zna kako se Venera provlači kroz grane novog dana,
I šta znači kad te ostavi najbolji drug.
Zna kako je kada ti spadne kamen s dlana, I kako je napustiti paukov krug.
Njeno uho je drveno, ali je upilo ptičiji pjev
I tijelo joj je kristalno, pa ne zna ljudski gnjev.
Skriva se u rimskoj tvrđavi, da je ne progutaju svjetla grada
Muzika joj je karton na kojem ima mir.
Ova slika ne zna riječi,
Korak joj je postao star.
Ima par kapa od pecarskog štapa,
I pogled na svijet kao riba u vodi.
Kako divan dar.
Svijet je na njoj ostavio traga,
Pa mu okreće drugi obraz svoj,
Kad bi čula snagu svoga glasa,
Uživala bi u sjeni borovoj.
I ništa joj neće prekinuti dah,
Sem zvuka trube i brzine metala.