Stanica

U centru grada mirna parada,
Prva riječ govori sve,
Ovce prate svoga vuka,
Kako da mu kažu ne?
Šake su ostale u žici,
Jednoj čekić leži u ruci,
Drugoj pero za miškom stoji,
Trećoj sat minute broji.
Vatra zna kako je lijepo trljati ruke,
Kapci daju suzama nove muke,
Plače nebo nad lobanjom,
Anđeli vide jednu boju.
Dostigli su novu visinu
Apsolutnu nulu,
Uživaju u vinu i splinu,
Društvo prave trubaduru.
"Ludo je biti normalan,
Pametno je biti lud." :
Pomisliće svaki cvijet,
Dok ne nađe svoj skut.
U nabujalim šumama teško je naći pravi list,
Radije bi tražio latice,
One su se grlile sa krilima zlatice,
I ljubile zemlju, svoj udobni kist.
Gluvi najbolje na oči vide,
Slijepi se svojih koraka ne stide,
Svi trče zlatnom čovjeku,
Svi rade noćnu smjenu.
Od ljutih pogleda me zabolio jezik,
Kraj ne počinje jednim znakom,
Kao što san vjetru citira:
"Život ipak nije cifra."
Ovdje se sreću nabori na koži,
I dijete ostaje u pamćenju diva,
Najlepši je put ni iz čega u beskraj,
Što svaki pogled u jedno oko sliva.
Sad kad su i lica počela da kopne,
Svako rasipa svoj krug i pepeo,
Potiskuju probleme u džep,
Ne bi li im se snijeg svidio.
Na šinama, u mraku prazne sobe
Leži strvina i krije se od svih,
Pažnju mi traži, uvo mi ukradi !
I ja ću proći kroz ta vrata,
Gdje dobro djelo postaje navika,
I svaki zapis lomi bubnu opnu.
I dok zidovi prolaze u jednakom ritmu,
Svaki kip je zauzeo svoju pozu,
Vrijeme je da i ja zauzmem svoju,
Ipak treba ostati na vozu.