Sudbina

O sudbino
Tajna i nepromjenljiva,
Potekla iz pećine sjena,
Ili vrta svjetlosti.
Doplovila si u kolijevci trošnoj
Zatvorena u drvenu kutiju,
Pa se krećeš van svog žlijeba,
Ne drže te ni tri neba.
Lijepa si koliko i slijepa
Čamiš i čekaš da te neko stvori,
Čekaš nekog da te voli,
Da ti pruži svoj dlan.
I taj dan kad te neko upiše u san
Ti ćeš ukrasti i nestati,
Krećući se po krovovima listova,
I trnovitim poljima ispod snijega.
Tvojoj muci nema lijeka.
Klanjala ti se crvena traka 
Svaki korak je bio ponizan,
A svaka nada uzaludna.
Čak nas ni svjetlost ni brzina misli
Ne može spasiti od neba koje gori,
Pa ni od nas samih,
A kamoli dijete čiji je život prestao
Istog dana kada je razum nestao,
I zamijenio ga smijeh kompozitora rasnog,
Začetog u praznoj ulici jednog sata kasnog.
Proslijeđivan korakom siromaha časnog,
Zapuštene duše, al' jezika glasnog.
I svakim trenom sve ih je više 
Šapat mrtvih uz vrat mi se penje,
Kao vodič sa koščatim prstom
Kroz maglu mi nudi nove ideje,
Kojima koreni ne daju mjesta da rastu.
Izgubljen sam odavno,
Usađen, kao godovi u hrastu
Zamišljen, kao kip što u zvijezde gleda
Ne bi li učio trenutak kada vremena nije bilo.
Kad si ti sudbino bila samo tačka,
Okrutna i uzvišena
Nosila si sve pred sobom,
Sve je nastalo u tvojoj peći.
Da li će ti mladi vrabac reći,
Ono što je reklo pero koje čuda čini :
"Voca Me,
Voca Me Cum Benedictis.
Gere Curam,
Gere Curam Mei Finis. "
I tad,kad sve sjenke stanu u jednu sobu
I pričaju istim glasom,u jednom ritmu 
Ti ćeš medju njih stati,
Pod sjenom,svilom prekrivena.
I kad sunce zađe cvijeće će plakati i liti suze,
I krv slatku kao med.
I najmanjii dodir tresće zemlju,
I svi će plakati i rasti dalje od trupe,
Izgnanici u sopstvenom vremenu,
Utvare dobre volje.
U blagoj tišini,živjeće život u slikama.
Okus metala ledena...
Ah,kako divan osjećaj,
I sve će biti sačuvano 
Trava pisaće hronike.
I oblaci sivi reći će : "Sada nije vrijeme za pisanje." ,
I pitaće samo jedno :
"Mora li biti?"
Mora.