Tren

I sve je počelo, nekako, u trenu
I od tada mi se misli kose.
Srce mi kuca tako često, kao pred smrt.
Na klupi sjedi skelet čija glavi gori,
A plavo srce ne može ugasiti tihi plamen
I skriti tugu iza bisera koji se smiješe.
Zvijezda na ruci joj blijedi, ali ne i ona u oku,
I kad jednom zatvorim oči, opet cu je vidjeti 
Kroz igru spajam tačke na nebu ne bi li dobio njen lik.
I uzalud guram svoj kamen ne bi li stigao do cilja,
Ona je žena bez imena, skulptura bez lika
Nježna kao zrno u brašnu,
Niko nema takve drage.
Vatra stvara,
Vatra razara,
Razaranje je strast
Stvaranje je pakao,
Svejedna žica mora da pukne
I nastaće harmonija.
Tišina plakaće, mjesec biće nijem
Vjetar će prestati da diše, i sat će prestati da se njiše.
Ostaće samo noć, noć najduža na svijetu 
I jutra neće biti, jer neće biti važno.
Uši će nam zvoniti od šapata
I samo ću joj reći :
"Izgubi svoju vjeru u mene,
Slušaj, oslobodi se
Neću se povinuti ničemu
Sem mjestu ispod moga glasa
Gdje si svoj trag provukla ti.
Čak ni sliku neću čuvati 
Jer se ljepota ne može uramiti."
Ali ram ipak svi uvijek gledaju
I pogled im nije miran,
Svi se izgube u brdima i rijekama tvojih očiju,
Bilo koji drugi cvijet bi izazvao glad
I probudio ovaj usnuli mali grad.
Sa svijećom u rukama gradiću svoj put
U potrazi za tobom obići svaki kut,
Ali ti ne bih trebao pisati
Bunar se suši, a pisma nestaju 
Kao nalet krvi u glavu.
I jedne jeseni, 
Na onom proplanku gdje smo jezike odsjekli poljupcem
Na starom jasenu pisaće jasno :
"Otvori oči.
Došao je novi tren."