MAJCI

Devet mjeseci čuvala me,
tik uz srce.
Podarila mi vazduh,
sunčev zrak, život...
Pratila moje korake,
osluškivala tuge,
Tješila mi poraze i strahove,
Podsticala napore,
Slavila moje pobjede
i hvalila.
Noćima bdjela uz moje
temperature, prehlade,
zubobolje...
Pokazivala pravce
i smjernice,
da postanem čovjek.
Voljela je i moje najgore,
mane i grijehove,
oprostila je.
Sve sama,
Mama!



Ne može pjesma,
Premalo je stih,
Da iskaže veličinu
djela tvojih svih.
Da zahvali rukama
što me odgurnuše
od propasti, srama,
Mama.

I, znam jednom,
kad nastupi čas,
Kad umrlo tijelo proždere mi
jama,
Ti ćeš i tad bdjeti,
Ti ćeš cjelivati,
Tamo,
duša tvoja utješiće,
Mama.