Filozofska sekcija "Tačka"
Stefan Cvijić
Nadajmo se
Sve tiho klizi,
kroz vječnost trenutka,
tek pokoja zamršena nit,
zaluta na obrazu putnika.
Zašto dušo ne osvrneš se?
iza tebe osta zametena staza,
prašina i magla prekriše put,
ko izgubi početak,nikad ne nalazi sud.
Slika po kojoj smjela ruka tvorca,
briše djela svojih snova,
eto to je sveta zemlja ova,
to je dušo naša jedina sloboda.
Nadajmo se da smo danas,
odsanjali tudje snove,
i u žive uspomene utkali,
ono malo nam prkosa i volje.
A ljubav,to je boja,
što razlijeva se po platnu života,
to naša je krv šarena,
prožeta mislima,vječna,neukrotiva.
Žitije Mrđena Nesretnikovića
Mrđen je u svima nama…
Nisam vičan da tumačim sudbine, samo ih mogu razumjeti.
List je jako neobičan jer je jedini koji može da istrpi svu sliku jednog
života na njemu napisanog. Široko obuhvata kako prisutno tako i
neprisutno u prisutnom. Mrđen je u svima vama, njima, nama. Mi tonemo
polako na dno mora s kamenom oko vrata, mi gorimo u požaru, više smo
tamo nego na obali ili u grobu, da li ja zaista živim sve ili samo dio
svoje prisutnosti?
Ja
nisam u stanju da konstantno živim sebe, lakše je letjeti i ponekad
krišom živjeti druge jer tako dijelimo patnju, ali samo lažno čuvajući
kontinuitet prisutnosti. Ja sam, a i ti bi
trebao biti više onaj koji zajedno s hladnom stijenom tone na dno nego
onaj koga mreža iluzija i gole borbe za dužu patnju vuče napolje,a
zapravo vuče još dublje u sve u kome si ti, ja, mi, ništa.
Granice ruši samo onaj kome su one važne,ali ti pored njih treba da
prolaziš kao pored svake pojave okićene raznim ukrasima kako bi sakrila
ono najljepše što posjeduje, slavno umiranje ravno patnjama zlatnih
idola.
Prije smrti umiru,
prije kraja dođu do početka oni sto slijede sebe, a ne imenovane sjenke
lažnog oblika. Ti jesi i u sebi, ali i u drugima. Upoznaj prvo veliki
svijet u malom obliku-sebe, a tek onda žudi za svjetlošću i sjenkom.
Ti nisi N, N,..N, ti si zastao na prvoj prepreci, dio je zarobljen,
iluzija nastavlja da luta u magli slika. Ludi čovječe zar je važno gdje
ćeš pasti, ako si već osjetio sebe tada pad ne boli već kazuje koliko si
vrijedan, koliko jesi kada drugi nisu. Mrziš sebe zato što ploviš
bespućima sam, ne želiš da budeš brod s razapetim jedrima već mutna voda
kojom brodi plove, ako želiš ti budi polusjenka nežive sjenke, nevažnog
oblika, samo dio sebe,mene.
Plači
kada vidiš pticu kako vječno umire na grani. Ratnik ne želi poštedu,
ratnik želi pobunu.
Ja i u meni ti,
snenim očima posmatramo vir,
u tvom ogledalu pliva,
slika moga lika,
strah se tiho uvlači,
jer vidim što prije nikada nisam,
sebe razapetog,golog, bosog.
Dno plavetnila ti je suđeno,
zato toni radosno,slobodno,
to tvoj je let u visine,
jedinstvena zraka života, sloboda te prati tiho,
biraš odraz tuđeg oka,
list na lahoru ne pada,on leti,
dok umireš trudi se da živiš,
sloboda tada bezvremenost postaće.
