Svi smo se jednom našli u položaju da budemo zarobljeni u pećini, odnosno u životnoj čauri i ne vidimo ništa osim prljavih sjenki i ne osjećamo ništa od nametnutog mišljenja sa kojima moramo biti saglasni. Zar svi moramo proći kroz period životne zaslijepljenosti, koliko ćemo čekati da se vatra smiluje i ugasi. Koliko je potrebno vremena da ljudi shvate da sunce nije izvor ljubavi nego vatra. Šta je i ko je sve vatra? Ona je ta koja je ljudima stvorila pogrešnu sliku o objektima, o bićima, a isto tako dala i nadu i osvijetlila prostor za lažnu i vještu igru sjenki koja ograničava čovjeka, ali dovodi i do granice nemogućeg. Vatra daje nadu, a ljubav skida okove. Shvatili smo odavno da je čovjek sebično biće koji ne želi baš uvijek da sagleda stvari onakve kakve jesu, nego se zadovoljava trenutnim stanjem. Tako da neki ljudi zauvijek ostaju učaureni sa okovima samoće, sa jednom neistinom koja je za njih jedina moguća istina. Vremenom sa njih okovi sami spadaju, ali oni nemaju potrebe ni razloga da se okrenu ka pravoj spoznaji, jer stvorili su jednu naviku, bez koje se boje da neće moći, zid je jedina perspektiva u njihovim očima. Pravo pitanje je kako da pronađemo put do sunca, a da ne povrijedimo vatru?! Odgovor je jednostavan ali ljudski um komplikovan.Tražimo ljubav u svemu, u kamenu, biljkama, pogrešnom mišljenju, muškarcu, ženi. Pomirimo sunce i vatru, i na taj način ćemo se riješiti okova zauvijek! Naučimo se uživati u svjetlosti koja je na samom početku pržila naše trepavice, a sada nam pokazuje razne puteve do novih istina i draži. Zatvorimo oči na trenutke, a otvorimo srce, pustimo ljubav u našu pećinu i tako postanimo slobodni ljudi. Možda će biti patnje, možda će razum prokrvariti, ali ono što je bitno jeste da smo na trenutak cijelim bićem bili srećni.

Kristina Rajić, IV3, 2015/2016.