Da li je život svakom čovjeku samo različita slika ove iluzije koju nazivamo stvarnost?
Ako uzmemo Platonovu pećinu za primjer da li smo mi ti koji sebi stavljamo okove i koji sami sebe sputavamo?
Smatram da smo upravo mi sami sebi najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Ako je drugom biću dobro u tamnoj pećini, to ne znači da je i osobi pored sve dobro jer svi gledamo na svijet drugačije. Život je upravo onakav kako mi gledamo na njega i kakve su nam misli,ako mislimo da nam je odlično u pećini gdje smo okruženi tamom možda je i bolje da nikada ne spoznamo svjetlost. Kompletna slika pećine je zapravo borba čovjeka sa samim sobom i napredovanje pojedinca. Zašto je teško napredovati? Svako od nas posjeduje unutrašnji glas koji ga sputava, a nije dio njega. To je iluzija koja je na putu spoznavanja svjetlosti. Sunce predstavlja simbol postepenog napretka, ne možemo pobjeći od sopstvenih misli i postati osoba kakav želimo da budemo preko noći, baš kao u priči oslijepili bi da to pokušamo i napravili bi samo kontra efekat. Potrebno je da na početku vidimo samo oblik sunca u jezeru da bi došli do konačnog rezultata do Sunca kao najsvjetlije tačke naših misli. Kada bi se vratili u pećinu ne bi to bilo društvo koje bi se smijalo i rugalo našim novim odlukama, to bi bili stari mi kojima je veoma teško istrajati u novim okolnostima koliko god one bile bolje. Najvažnije pitanje je da li mi želimo izaći iz tame?
Margita Janjanin, IV9, 2016/2017.
|
|