Da li je život svakom čovjeku samo različita  slika ove iluzije koju nazivamo stvarnost? 
    
 Ako uzmemo Platonovu pećinu za primjer da li smo mi ti koji sebi  stavljamo okove i koji sami sebe sputavamo? 
    
 Smatram da smo upravo mi sami sebi najbolji prijatelj i najgori  neprijatelj. Ako je drugom biću dobro u tamnoj pećini, to ne znači da je i  osobi pored sve dobro jer svi gledamo na svijet drugačije. Život je upravo  onakav kako mi gledamo na njega i kakve su nam misli,ako mislimo da nam je  odlično u pećini gdje smo okruženi tamom možda je i bolje da nikada ne spoznamo  svjetlost. Kompletna slika pećine je zapravo borba čovjeka sa samim sobom i  napredovanje pojedinca. Zašto je teško napredovati? Svako od nas posjeduje  unutrašnji glas koji ga sputava, a nije dio njega. To je iluzija koja je na  putu spoznavanja svjetlosti. Sunce predstavlja simbol postepenog napretka, ne  možemo pobjeći od sopstvenih misli i postati osoba kakav želimo da budemo preko  noći, baš kao u priči oslijepili bi da to pokušamo i napravili bi samo kontra  efekat. Potrebno je da na početku vidimo samo oblik sunca u jezeru da bi došli  do konačnog rezultata do Sunca kao najsvjetlije tačke naših misli. Kada bi se  vratili u pećinu ne bi to bilo društvo koje bi se smijalo i rugalo našim novim odlukama,  to bi bili stari mi kojima je veoma teško istrajati u novim okolnostima koliko  god one bile bolje. Najvažnije pitanje je da li mi želimo izaći iz tame? 
    
 Margita Janjanin, IV9, 2016/2017. 
 | 
		
   
   |