Pećina
Ljudi u pećini su okovani čitav život oko vrata i nogu tako da jedino mogu da sjede i gledaju u osvjetljen pećinski zid po kome prolaze sjenke. Svjetlost dolazi od vatre iza njih, a sjenke od figura koje prolaze ispred vatre.

Provevši čitav život u takvim uslovima, ljudi su ostali zakržljalih čula — vid priviknut na tamu i koji uočava samo kontrast tamno–svijetlo; čula dodira i mirisa skoro nepostojeća, jer konstantno osjete isto — memljivost pećine i njene hladne podove i zidove. (Čulo okusa tj. hrana se ne pominje, a sluh je ostao prilično očuvan.)

Jedini izvor kretanja i promjena u njihovom svijetu su sjenke — bića koja se kreću i govore. Nakon što je izveden i priviknut na nove uslove, čovjek postaje svjestan ukupnog svog neznanja. Iz dvije dimenzije on prelazi u trodimenzionalni svijet kome i pripada. Ali, kako može biti siguran da je njegov izlazak iz "pećine" završen, da ne postoji neka još viša istina, dimenzija ili prostor, gdje su neke neobjašnjive pojave našeg svijeta objašnjene prostom uzročno-posljedičnom vezom (kao što su i sjenke sada objašnjene našem zatvoreniku). Zatvorenik za "nadzemni svijet" nije mogao da zna nikako — ništa mu nije odavalo znake da takvo mjesto postoji, osim dolaska čovjeka "odozgo" ili zatvorenikovog uma, koji je jednom slučajno mogao da se zapita...

Imajući u vidu mogućnost postojanja beskonačnog broja pećina, čovjek bi se našao pred izborom: do kraja života izlaziti ili ostati u pećini. Mislim da bih lično odabrao ostanak. Ipak, u pećini bih sada bio bez okova i sa saznanjem. Ne bih se trudio mnogo da zatvorenicima objasnim i opišem nadzemni svijet, jer to je u suštini i nemoguće dok se oni sami ne oslobode okova.

Tu je važna jedino informacija da nešto više postoji. Oslobođenje je najlakši dio, iako su okovi teški. Noge i vrat su vezani, ali kad čovjek to sazna, naćiće i način da ih oslobodi, a to je ono najbitnije — da čovjek prestane da posmatra svijet iz samo jednog ugla.
 
 Mihajlo Vučić, IV₃, 2017/2018.