Spoznaje istine su različite. Kako se održava nametnuta istina,verzija istine postavljena od strane onih koji žele da drugi vide svijet njihovim očima?

Osobe u pećini ne predstavljaju nikog drugog do obične ljude čiji su pogledi usmjereni na samo jednu stvar, jednu istinu kao i ljudi u Orvelovom djelu „1984“. Partija nameće „istinu“ i svi vjeruju u nju. Okovi su u ovom djelu metaforički ali jednako jaki kao i oni pravi jer niko ne smije da protivriječi partiji. Kada bi im neko ukazao na neistinitost ove istine oni bi ga smatrali ludim i smatrali da ga odvlači od pravog,istinskog spoznanja isto što su smatrali ljudi kada bi ih pokušali odvući od vatre. Ovi ljudi nemaju želju da pomjeraju glave jer svako ko bi pokušao samo bi sebi nanio bol od okova koji su im stavljeni oko vrata ali isti taj bol osjeća Smit kada pokuša živjeti na način koji partija ne dozvoljava. Kipovi koji su im prikazani i životinjski i ljudski su slike te lažne istine u koju oni neoborivo vjeruju. Svjetlost dana je prividno njihov jedini spas ali da li je stvarno? Oni imaju izlaz koji ni ne smatraju izlazom nego kaznom,progonstvom iz ovog pravog načina života, jedinog istinitog. Ali i ako bi uspjeli, ako bi stvarno uspjeli izaći na svjetlost dana,kada bi spoznali pravu istinu,kako bi je oni shvatili? Da li bi je shvatili kao blagoslov? Da li kao pakao? Pakao kojem nema kraja. Vinston Smit je saznao istinu ali on je takođe saznao koliko istina može biti bolna i on je to okusio na svojoj koži. Upravo u tome vidimo njegov konačni krah,njegovo slamanje i potpuno vjerovanje u partiju i u nešto u šta nikad prije nije vjerovao i nama se postavlja pitanje,da li bi ti isti ljudi žalili za svojim životom u pećini? Da li bi oni bili primorani da se vrate u tu istu pećinu? I naposlijetku da li bi oni sami htjeli da se vrate tamo u okove i pokorenost? Možda je njima dat izbor,možda su oni ipak uspjeli pobjeći od tih okova,pobjeći bez straha i opasnosti ali kako će oni doživjeti novu, pravu istinu, to ipak zavisi samo od njih.
 
 Milica Vlatković