Pećina označava zatvorenost ljudskog uma ka novim izazovima. Nestabilnost i nesigurnost okuju čovjeka teškim lancima i bez obzira na vatru iza leđa koja mu pruža privid spoljašnjeg svijeta čovjek je ubijen nerazumijevanjem novog te mu okovi ne dopuštaju pomjeranje vrata niti sagledavanje realnosti. Živeći tako pećinski ljudi mogu vidjeti samo iluziju gornjeg svijeta tj. sjenke koje pronose tvorevine ljudske umjetnosti – nešto nedodirljivo i neshvatljivo njima. Postavlja se pitanje šta bi se desilo kada bi se pećinski ljudi oslobodili okova i prešli u gornju svijet? Ako bi se to desilo pojedincu, da li bi uticao na ostatak grupe ili bi se još više povukao u svoj skučeni svijet? Dolaskom na gornji svijet pojedinac bi bio zaslijepljen jakom Sunčevom svjetlošću, ali bi to istovremeno bio i razlog njegovog progledavanja. U početku bi gledao samo odraze svijetlih tijela u vodi, a kasnije bi se navikao i slobodno posmatrao Sunce koje mu daje život, određuje godinu i dan i sve oko pećinskog čovjeka. Ovde vidimo da bi čovjek bio spreman da trpi muke i razvija izdržljivost, prilagođava se ako mu se dopada to kroz šta prolazi. Tačnije ako mu se dopada ishod koji vidi. Razmišljanja tog pojedinca će se promijeniti. Biće zahvalan, poštovaće Sunce, gornji svijet- sve što mu je nekada u suzdržanom pećinskom životu bilo nedostižno. Povratkom u donji svijet- mračan, prašnjav, okovan, pojedinac bi imao ogromnu želju da povede svoj narod, svoju zajednicu u taj bolji, gornji svijet. Međutim, iako je on spreman da podijeli svoja saznanja i da dio sebe da bi se drugi razvijali, postojali bi oni u koje je nesigurnost tako duboko dosegla da im ne dopušta da se odupru svojim htijenjima. Na kraju dolazimo do odlučujućeg pitanja: Svi smo mi pećinski ljudi, samo se neki od nas USUDE. Trebamo otkriti u kojoj graničnoj situaciji moramo biti da bismo se usudili USUDITI?
 
 Nikolina Janković, , 2016/2017.