Platonovu priču o pećini sagledaću sa aspekta simbola kojih ima pregršt i svaki ponaosob nosi određeno značenje. Ipak moguće je napraviti distinkciju između njih. Prvi simbol na koji ću se osvrnuti su dvostruki lanci-okovi. Zašto baš dvostruki? Poznato je da je čovjek ograničeno biće, pogotovo sa dvije dimenzije- vremena i prostora. Ljudi se nalaze u pećini koja ih upravo ograničava, ne dozvoljava im da shvate ove dimenzije što se može povezati i sa saznanjem i samim putem saznanja. Drugi simbol je vatra. Zašto baš vatra i šta je vatra? Ljudi su u pećini okrenuti prema zidu i ne mogu da uoče tu vatru jer je ista odvojena pregradom. Vatra predstavlja "arhe-počelo". Sve je proizašlo iz vatre. Tu je vidljiv uticaj Heraklita. Svijet u kom je samo promjena stalna osudiće Sokrata, koji je ugledao Sunce. Treći simbol su sjenke (po mom mišljenju i najvažniji simbol). U sjenci se nalazi naše drugo ja, naš alter ego, naš zli brat blizanac ili onaj nagonski dio koji nas odvaja od saznanja. Takođe u sjenci je ono što je između svijesti i pod-svijesti. Spomenuću i čovjekov put, izlazak iz pećine i bol koja se u tom kretanju podnosi. Tu bol je izazvalo Sunce koje do tad nije mogao nikako da vidi. Susret sa Suncem može se okarakterisati i kao susret sa samim sobom za koji se smatra da je najteži susret u životu jedne ličnosti. Sunce predstavlja i "ono" metafizičko (iza pojavnog) i "ono" što takođe stvara sjenke. Ovdje se "spajaju" kosmološko(metafizičko) i antropološko razdoblje. Tu Platon predstavlja metafiziku u nama tj. iza pojavnog u ljudima. I na kraju ostaje jedno veliko pitanje. Zašto niko ne vjeruje čovjeku kada se vrati u pećinu da podijeli svoje saznanje? Zašto niko ne vjeruje u njegov put i viđenje Sunca? Bio bih slobodan da kažem da je ovo problem ljudske prirode i da se čovjek boji susreta sa samim sobom. U tome leži glavni problem u našim životima jer se u sjenci nalaze i naši kompleksi s kojima se TEŠKO borimo.
 
 Vanja Grabež, IV 9, 2016/2017.