Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
Žrtvujte se za Poeziju,
Dajte joj sve!
Svoje bludi, ideje,
maštanja, sne...
Posljednji dah,
najveći strah,
Ljubavi ponajviše.
Omermerite se kroz nju.
Umrite u njoj,
Ne živite!
Jer, Vi ste samo
bijedni pjesnik,
Vi nemate kud!
Nije li divno, sveto,
Biti bolestan,
Lud?
Satkani ste od nje,
Pustite,
Neka uzme vam sve.
Istine su naše satkane od znanja,
Na hartiji prošlosti, bezbroji traganja.
Svi su snovi nijemi, išarani nadom,
uprljani bludom,
A sve naše sreće zavejane studom.
Samotnim trenutkom obojene noći,
K'o vjetar sa juga, pomole se zore,
Ali, srce čuva samo jedne oči.
I, onda kad sjeta promoli se glasno,
I, onda kad srce blago zatetura,
U noći tamne, i u jutra vedra,
Dokaži da ljubav ostaje,
nakon svega.
