Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
SIVA PJESMA
Refren mog stiha sam je,
zar i on?
O, kako tužno i ubogo sine
taj slavni trenut spajanja tih
pera sa hartijom.
I, ostane čemer sivilu tom,
Samo tačka da poklopi stih.
Slovo ovo odjekne glasno,
kad zavlada noć.
Raju hrli nebeski svod,
A ad nas čeka, podmuklo, slasno.
Zar je lakše umrijeti, pasti,
Nego životu strašnom
malo dodati sebe,
Sudbini čudnoj sreće ukrasti?!
SJEN
Rijetki su oni što sebi mogu
priuštiti luksuz da budu tužni,
bar na tren.
Samo jednu noć da suzu puste,
K'o san što izd'o je,
i tu bol od svega veću.
Miris tuge stihove boji.
Vidim te oči,
U sijenu tame, vidike krase,
Al' nisu moje,
Nisu ni tuđe.
Nema riječi opisat'
što umije,
Ono što srce sniva i krije.
Prohuje noći k'o vjetrovi s juga,
Svirka je daleko,
A mrak sve teži.
Nema svjetla ni utjehe
nigdje.
U ovom svijetu na tebe
čak i sjenka reži.
