Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
SJEĆANjE
Gdje su oni vjetrovi što u nama
bude proljeće,
Gdje su?
Ko zna čiju kosu miluju,
Možda onog ko isto ovako
boluje.
Možda oblikuje nečije usne
u polukrug,
sprema ih za zvižduk;
Možda briše suzu
onog u kome stari vjetrovi sviraju,
još uvijek,
zabranjenu pjesmu,
Koja treba da je odavno
utihnula,
a nije...
O, gdje su oni majevi
koju su se budili u našoj postelji,
Koji su obećavali sunce,
Gdje su?
Nikad više u tebi,
Nikad u nama ponovo,
Jer, nema nas.
Proplovi samo ljubičasti leptir,
U čijem lepetu krila,
Žubori tvoj glas.
SLOBODAN SI
Dobrodoš'o u zemlju
gdje se gine za život!
Spusti pogled i pljuni,
Jer, to nije tvoja zemlja.
Njene rijeke su krv,
Njena žita su rasla
suzama nakvašena.
Njena djeca su grobovi,
a preci mačevi surovi.
Kada stupiš na to tlo,
Ojađen, ozlojeđen,
uništen,
Klekni i ridaj!
Zaboravi nebo što te čeka,
Zaboravi svijet iz kog si došao,
Zaboravi put kojim si pošao.
Ovdje se robuje za slobodu!
Ne, ti nisi potčinjen.
Ovdje se grca i ponire,
najdublje.
Idući drumom vjetrova,
Zalut'o si u zemlji bojeva.
Zapećeš za kam' bedema
odbrane đedova,
Shvatićeš da si ti
taj sin,
koji više ne strada.
Slobodan si!
