"Ne treba pažnju obraćati na to odakle stvari dolaze, nego na to kuda idu."

Ja sam Tina i dolazim iz prošlosti. Najprije sam bila u maminom stomaku, onda sam se upoznavala sa svijetom i rasla, čitala bajke, igrala se i svasta sam radila, ali najviše zaboravljala. Najvećeg dijela svoje prošlosti se ne sjećam. Često slušam priče onih koji pamte neke njene dijelove, ali i oni su skloni zaboravu, uljepšavanju i izmišljanju.

Iako se ja, nažalost, ne sjećam odakle to dolazim, znam da je moja prošlost odredila nastajanje bića koje baš ovako misli, govori i sanja.

Da stvar bude još gora, osim toga sto sam zaboravila odakle dolazim, ja ne znam ni kuda idem.

Koračam kroz život. Na njegovom kraju nalazi se smrt, ali ja ne idem ka njoj, jer ne znam čak ni koji put vodi do nje. Ona sama pronađe čovjeka. Kao i sreća. Ako je tražimo, možemo se izgubiti. Tako da mogu reci da idem u život, ali o njemu ništa ne znam reci. Ako pažnju ne treba obraćati na to odakle dolazim, a ja ne znam kuda idem, da li to znaci da na mene ne treba obraćati pažnju? Da je moje postojanje uzaludno, jer mi je budućnost neizvjesna?

Ja mislim da pažnju treba obraćati na to gdje su stvari sad. I kakve su. Jer i te naznake odakle dolazim i kuda idem u sebi sadrži sadašnja Ja.

Na njoj ću da radim, da je činim boljom. Njoj ću da čitam knjige. Ona ce da gleda u nebo i da misli. Ona ce da voli i da sanja. A ne prošla ili buduća ja. Na nju treba obraćati pažnju.

Ja sam Tina, dolazim iz prošlosti, idem kad budućnosti, a živim sad. Seneka, izvini.

Tina Stamenčić, IV₄