Bezimena

Na jednom jesenjem danu
Kad sunce iznenadi,
A lišće ko obično mili ka tlu,
Mogu se desiti čudesne stvari,
Ko zna kome i zbog čega.
I na jednom, baš takvom danu,
Idući bezbrižno sa prostom dilemom
Da li da skinem duks ili ne,
Ugledala sam meni slično lice
I gdje je razlika pitala sam se.
Malčice pognuta, prema mojoj sjenci
Korača neka ja...
I duks, i lišće, sve u blizini
Pretvori se u balon i prsnu.
Stajah u čudu, zagledana
U jedan detalj koji nas dijeli.

Bio je to pogled prostran, nejasan
Što grabi daljine, nikom izvjesne
Zbog čega mu krupne i samotne suze
Učiniše oči sijalicama.
Nemam te oči.
Ali možda su trebale baš moje biti.
Niko ne zna, nit' razumije,
Da mi je pogled kratak, zaštićen.

Ne tišti me vjetar, ni lišće što pada,
Ne tugujem bolno sama u noći,
Jer ovo lice mjesto mene plače,
Mjesto mene nevidljivo strada.
I nije strano, čovjek je još kako
Tek poneki detalj je drugačiji,
I možda svako slično lice ima,
I svog sapatnika i brižnog čuvara,
I pogled je taj trunku svačiji.

Htjela bih da se raduju te oči,
Na jesenjem danu da mi pruže ruke,
Da znam i ja gdje im misli sežu,
Gdje dopiru, šta li trpe?

A kada se čini da sve je obično,
I kada misliš da samo sunce drugačije sija,
Pogledaj dobro, bolje oko sebe,
Moguće je da tu iza ugla, potišteno i samotno ti,
Čeka baš na tebe.