Čudno i polako

Mogla bih hiljadu pjesama napisati
I svaka bi bila podjednako loša,
Ali želim i osjećam stihove u duši,
Jer me ti pokrećeš, čudno i polako.

Mogla bih pjevati stalno, bez prestanka,
I to bi zvučalo obično, prosjek,
Ali pjevušim i čujem u srcu melodiju,
Koju ti stvaraš čudno i polako.

Mogla bih slikati najljepše slike,
Iako za to i nemam nekog dara,
Ali vidim i kreiram u glavi šarenilo,
Jer ga ti bojiš čudno i polako.

Mogla bih tugovati onako djetinjasto,
Mada zato i nemam valjan razlog.
Ti me ne poznaješ, a ni ja tebe,
Izgubiću te, bojim se, čudno i polako.