Hodnik kojim se krećem

Dugačak je hodnik kojim se krećem,
Ne znam koliko, ali jedno shvatam:
Na kraju postoji zid.

Isti k'o ovaj ispod, sa strane i iznad mene,
Da bi me skučenost mučila.
Slatke su muke pokretačke.
Ideja pravi prozore na zidu,
Svjetlost saznanja prodire u tamu,
Trenutak je kada počinjem da živim.

Ali ja sam mala i kako bih mogla
Protiv tog zida, baš sasvim sama...
Nemam snage, ni mudrosti
A ipak sam mnogo tvrdoglava.
Ići ću dalje, sve više ljuta,
Namrštena i naizgled puna,
Ali je praznina, sivilo, praznina,
Ono što moju gordost budi.

I dok tako bezumno tumaram,
Prašina prijeti da me zatrpa.
Ono što je gradila ideja,
Ono što je uspjelo saznanje,
Bezo nestaje, dolazi taština.

Praznina, sivilo, praznina
I jedno nerealno razočarenje.
Ne, još nije kasno da smanjim klonuće,
Da prihvatim ruku, svemoguću, blagu,
Zbog koje ću znati, brzo naučiti,
Da pomjerim zid i da steknem snagu.
A onda će svi zidovi pasti,
Zasijaće uska vrata na kraju mog
Čudnog puta...
Neko čuva, neko pazi da mi duša ne zaluta.