Istorija jednog hrama

U srebrenom ramu tamne zimske noći,
Igraju se snijeg i blistave zvijezde
Gradeći oreol, sasvim krotkoj duši,
Koju čini mnogo, sabranih za jedno.

I na cijeloj slici sneno milost šeta,
Od topline boja, od miline zvuka
U tišini noći, moli manastir,
Ljubav nosi hrabrost, a vjera istrajnost.

Bratija bdije, ne zna za san,
Herosjki je njihov podvig žrtvovanja,
A susret što se po promislu bliži,
Jačao je smjerno tiha radovanja.

Možda je to slika, samo snoviđenje,
Ali ko ga čuje, ne ostane isti.
U vremenu jasno stoji zapisano,
Stradalo je Stuplje i sa njim monasi.

A i danas traje ta bratija prva,
Jer duh njen nose novi kaluđeri,
Oni znaju, oni srcem tvore,
Stalni pomen svojoj staroj braći.

Djela su tvoja sva čudesna Gospode!
Ne daju vjernima u bolu da klonu,
Iznad riječi, iznad osjećanja
Uspavljuju zemlju, bude vasionu.