Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
U ULICI S MIRISOM KESTENA
U nekoj daljini
prepunoj tišine,
miriše kesten.
On stoji hrabro
na propuhu vijekova,
u oluji smjene
života i smrti.
Okupan svjetlom,
hrli visini,
A ona mu izmiče.
Njegova sjen je na tlu,
Njegove grane u nebu.
Možda je ta daljina
jedna ulica,
kojom vjetar širi
pjesme lišća
i onaj obećani spokoj.
Ulica u čijoj zemlji
njegov korijen spi i sanja,
o nebu, o suncu,
o mirisu...
Korijen koji ga drži
i čini,
iz zemlje u čijoj
utrobi nastaje,
pita se:
šta visini ga tjera?
Ta ulica vijuga,
tu postoji sve,
Pa i jedan pjesnik
vječito opijen tihom
poezijom lišća,
I mirisom koji se
prostire,
mameći,
kao himera.
Ovo iznad mene nije toskanski
mjesec,
To što vidim i čujem nije
Nirvana,
Ne izdiže se nada mnom
Sumatra...
Sve teče...
Lament nad čovjekom, nad prošlošću,
nad sudbinom.
Prolazi žurno i ovo veče.
Ne pustim u eter urlike, krike,
Zaboravim i odćutim bol.
Ne želim da znam za garde i rat,
Ja samo želim da zaustavim sat
i upokojim vrijeme.
Ja bih da kažem dolje grozoti,
strahovima,
Zaborav gorčini, bolu i beznadežnim
pokušajima da se pokori svijet.
Kazaljke bučno njišu moje niti,
Visim, ubogo, kao marionet.
Vrhovi Urala lebde u nedogled.
Ne nazire se smiraj,
Sumatre nema.
Gasne svaki sjaj.
Samo još sram se prostire u beskraj,
Još davno,
srušili smo raj.
