Filozofska sekcija "Tačka"
Dragojana Ristić
ŽENA
Pokrivena uspomenom,
luta sjenom ustaljenom.
Iznad druma i kraj rijeke,
Rasplela je vlasi meke.
Na suncu se presijava
boja njenih uzdisaja,
A u njenom oku spava
miris hladnih okeana,
I sva nježnost i toplina,
krotkost, ljubav i divina.
Eho u daljini,
dok vozovi huje,
Kroz noć hladnu,
zebnja riječi stvara.
Kleca tiho dah
u mračini,
Skrile su se suze,
uzdasi i boli,
Na dnu srca porazna,
Pobjeda ćutanja.
Hrast ponizno stoji,
Plaši se tišine.
Svjetlost se sabila
u nekom nesigurnom pogledu,
Bez volje i nade...
Lagano se ljulja sjen čovjeka što čeka,
Prkosi sudbini čija bruji jeka.
