Dositej Obradović

Veliki je prosvetitelj rodjen u Čakovu,u Banatu,godine 1739. vjerovatno na Mitrov dan (26.oktobra) ili pred taj praznik ,koji mu je donio krsteno ime Dimitrije. Ostao je bez roditelja u ranom djetinjstvu, a imao je još brata Djurdja i sestru Krunu.

Dimitrije je rano pošao u školu,te je ubrzo primio sva znanja koje mu čakovske škole mogahu dati. Teča Nikola ga 1755. odvodi u Temišvar i daje ga na zanat kapamadziski, odakle Dimitrije s jednim drugom,u julu 1757,odlazi tajno u sremski manastir Hopovo,gdje se 17.februara 1758. zamonašio,zamjenivši,po svojoj zelji,krsteno ime novim imenom Dositej. 16.aprila 1758. mladi se monah Dositej zadjakoni. U Hopovu je Dositej proveo 3 godine i 3 mjeseca,gdje je stekao korisne savjete prostog,ali čestitog igumana Todora Milutinovića koji su u Dositeju probudili volju i želju za život i ucenje u životu. Novembra 1760.god. napustio je manastir i krenuo je u Zagreb radi školovanja, a posto mu se želja za znanjem nije ispunila,odlazi u Rusiju. Ni tu se Dositej nije skrasio,odlazi u Dalmaciju gdje provodi 3 godine. Na Uskrs,11. aprila 1764. zapopio ga je crnogorski vladika Vasilije u manastiru na Stanjevićima.U Dalmaciji mu se radja želja da ode na Svetu Goru.Stiže na Hilandar krajem septembra mjeseca 1765.god. I ostaje tu do proljeća iduće godine ,te je tad krenuo u Smirnu,u Maloj Aziji. U školi čuvenog Jeroteja Dositej je učeći grčki jezik i filosofiju ostao do proljeća 1768., kada se uputio natrag baš uoči rusko-turskog rata. Zaustavio se na svome dugom putu u albanskom Hormovu. Onda se uputi ka Krfu 1769. te stiže u dalmatinsko selo Plavno gdje je otvorio školu. Mjesto ga nije držalo te je već 1770. krenuo na novo putovanje u Beč gdje ostaje 6 godina. Poslije tih godina u Beču dobio je ponudu od mitropolita karlovačkog Vidaka da podje sa njegovim sinovcima u Modru. Otisao je Dositej tamo i produžuje svoj put ka Karlovcima i ubrzo odlazi u mjesto svoga rodjenja.

Njegovo sledeće značajno putovanje bilo je u Njemačku gdje se predstavio kao srpski književnik. Dositej je mnogo ranije uzeo pero prvi put u ruke ,jos dok je bio u Dalmaciji napisao je knjižicu " Ispisi iz Zlatoustoga" koje je posvetio lijepoj Jeleni kći jednog popa. Kad se 5godina kasnije vratio iz Smirne napisao je "Bukvicu" ili "Ižicu", za kojom je uslijedio prevod sa grčkog jezika djela " Hristoitije",a zatim odmah i " Vena cod Alfavita". Ali Dositej ni jedno od ovih dijela nije odmah stampao nego ih je vremenom preradjivao i usavršavao. Kasnije ta djela su u svojoj preradi dala jos 3 djela:" Basne", "Etiku" i "Sobranija". Jedno od najznacajnijih njegovih dijela je "Zivot i prikljucenija"-autobiografsko djelo koje je napisao u Lajpcigu 1783. u prvom dijelu on opisuje svoj zivot od ranog djetinjstva sve do 1760. god , a u drugom dijelu "Života i priključenija" on piše do kraja 1788. o svome životu. Ovo djelo Dositej je posvetio:" Vami, poželani žitelji Serbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Horvatske, Srema, Banata i Bačke vami i vasim poslednjim unukom s gorećim i punim ljubavi srcem ovi moli no userdni trud predajem". "Život i prikljičenija" naisla je na čudjenje u srpskim intelektualnim krugovima jer načim govora bijaše nov,pisao je narodnim jezikom,takodje i sadržina je bila nova i sam pristup vaspitanju,školstvu i crkvi je bio sasvim drugačiji od onih u drugim djelima.

1784. u Lajpcigu stampa "Sovete zdravago razuma". Njegova duša je vapila za novim avanturama te se Dositej uputio u London i Pariz.

Godine 1788. štampao je Dositej i novu zbirku ralicitih "Basana". I tu zbirku Dositej je posvetio dragoj mu omladini srpskoj. U tu zbirku unio je cak 160 basni od razlicitih pisaca: Ezopa,Lafontena, Lesinga,i dr. ali svaka pouka na kraju djela bila je Dositejevo.

Godine 1793. stampao je Dositej zbornik pouke i zabave "Sabranije raznih naravoučitelnih vestej". Prevodeći i pišući članke za ovaj svoj zbornik,Dositej je imao na umu značajna pitanja koja je tu raspravljao, i značajni razgovori koje on vodi sa čitaocima. 1803. štampao je prevod i preradu "Etike" u Mlecima,to je poslednje veće djelo koje je Dositej za života štampao.

Dositej je vidio sve dobre osobine svoga naroda ,te je dosao do zaključka da se taj narod može samo preporoditi preko prosvete. Zbog toga on je sve nade polagao u narodnu omladinu. To vaspitanje,zaključio je Dositej, dolazi i školom i čitanjem,a da bi moglo biti u narodu čitanja bilo je potrebno razvijati pismenost. Dositej se cak zalaze i za opismenjavanje žena! Naslikavsi obrazovanu Srpkinju, on u plemenitom oduševljenu uzvikuje: " neka sad svak sebi predstavi,kakovo bi blagopolučije bilo imati takove kćeri,supruge i matere!" Dositej se trudio pisati svoja djela narodnim jezikom,ali je to bilo jako teško jer tad naš jezik nije bio čist i u pravom smislu narodni. Priješnji jezik je bio iskvaren i teško razumnjiv narodu te je Dositej govorio: "koja je nami korist od jednog jezika kojega u celom narodu od deset hiljada jedva jedan,kako valja,razume, i koji je tudj materi mojoj i sestrama!"

1811.godine Dositej je bio u novom ministarstvu prvi srpski ministar prosvete. Na tom je polozaju Dositej bio samo 3 mjeseca ,jer posljednji dani marta-26. ili 28. donese i čas smrti besmrtnog Dositeja Obradovića.

Dositej je želio da ga sahrane u topčiderskom Košutnjaku,kod hajdučke česme ,ali su njegovi savremenici smatrali da će mu ukazati veću čast i poštovanje ako ga sahrane pred Velikom Sabornom Crkvom u Beogradu.

Dositej je u jednom malom svome spisu rekao da bi bio presretan kad bi mu rekli : "Ovde leže njegove srpske kosti; on je ljubio svoj rod!"