Ledena brda

      Sa divljenjem i radoscu priazću vam sliku ruskog slikara I. Ajzovskog"ledena brda". Pomalo se tišina bliži. Sve je bliža i jača. Crni i tamni oblci viju se i plešu po mrkom bokom nebu. Ledeni brijegovi veliki poput planine biju svojim hladnim i svjezim vjetrovima. Iz neba sruči se teška kiša i poplovi lednike bijele kao snjeg. Stari i istrošeni brod zaustavio se na pučini mora gdje je vrvila oluja. Ubrzo je pocela gramljavina koja je svojom svjetlošću obasjevala ledena brda. Malo kasnije oluja se primirila. Crni i tanki oblaci polako su se povlačili. Usput iz mora su nastajala vodena isparenja koja su se pretvrala u maglu. Sve je postajalo mutno. U daljini provirivala je sunceva svjetlost. Na zubatim vrhovima lednika zadržala se sitna kiša u tankim mlazovima. Sva ta duboka tišina u ledenom kraljevstvu pretvarala se u jezu.

    Nebo se razvedrilo i sunce je izaslo na horizot. To nije bilotoplo uzareno sunce koje je grijalo nase duše već strasno zubato sunce. Čak su se i ledeni talasi smirili. Zaključio sam da se slikar puno namučio da bi napravio ovo umjetničko djelo. Kad porastem, želio bih da odem u te hladne krajeve i opišem taj ljepi prizor.

Vujinoviċ Ognjen VII₄

Jesen
Odlomak iz romana Bukve

   Ona dolazi polako,  na prstima uzlazi uz bregove, promiče pored živica, puze kroz potoke, polako, i niko je ne vidi, obiđe kukuruzišta, penje se na voċke, narumeni svaku jabuku redom, a šljive oboji u plavo kao nebo. U Maliċkoj ona najprije oboji lišce i bujad u žuto, onda u rumenožuto, a onda počne list po list spuštati na tle. Onda preleti preko livada, otave od  toga dobiju tamnomodru boju, obiđe kukuruzišta  ponovo i uvede u njih berače, obiđe voċare i penje po voċkama trgače, a pod šljive dovede ljude sa motkama i sa sepetima. Onda više ne ide na prstima nego se razigra, raspjeva, skače i vrišti, vrisak se kliže niza strane i leprša prostranim kukuruzištima i nepreglednim modrim šljivicima, pjesma i procik, i pjesma i ujuk, dopiru mirisi, dopier sladunjav vonj zgnječenih šljiva, vriju šire i mostovi, vriju slatki sokovi šljiva po kazanima i mirišu pekmezi.

     Iza  požnjevenih kukuruzovina ostaju prostrana bundevišta, kao limun žute bundeve leže po  poljima i po stranama,    leže kao naslikane žute i rumenožute velike i okrugle, velike i duguljaste, obilje repišta i kukuruzišta.  Iza otresenih šljivika se puše pušnice, pečeno šljivino meso miriše po cijelojkrajini, cvrce nepodmazana volovska kola, pjeva jedna čobanica i zvecka zvono na volu maconji. Njišu se teški puni trbusi krava, prokapljuju puna vimena, putevi se praše i pomiču između živica gore i dolje i daleko dokle oko seže, dokle jesen seže. 

Septembarsko jutro na prozoru moje sobe

     Otvorio sam oči i našao se u prostoriji punoj sjaja. Tople sunčeve zrake padale su direktno na moje lice. Ustao sam, pogledao kroz prozor i zatekao se u danu punom svjetlosti, toplote, graje razigrane djece …
   Dugo sam stajao i posmatrao jednu malu djevočicu koja se igrala sa svojim žutim, plišanim medvjedom. Pogled na lijevu stranu odvukli su mi veseli uzvici jedne grupe dječaka koji su igrali fudbal.
   Iznenada je ispred mene sletio jedan mali žuti list. Pogledao sam naniže i primijetio jedan mali, žuti, brezov list. Nasmijao sam se. Kad sam ponovo podigao pogled , primijetio sam stvari koje prije nisam mogao: ogromne gomile suvog lišċa, kestenja i šišarki koje su me mamile da izađem napolje.
   Izašao sam na terasu. Lagani povjetarac je mrsio moju kosu i nosio opojan miris; bio mi je odnekud poznat i u trenutku kao da je jedva čekalo da izađe to osjeċanje, to je bio miris jeseni, to osjeċanje znak je za kraj ljeta i početak jeseni.

Tepiċ Aleksandar IX₅