Istorija

   Madrid CF

1895. studenti i profesori s Institución de Enseranza, osnovali su klub Football Sky. Igrači su igrali svaku nedjelju ujutro u Monkloi. 5 godina kasnije klub se podijelio na New-Foot-Ball de Madrid i Espanol de Madrid. 1902. opet su se raspali, a 6. marta 1902. osnovan je Madrid FC. Predsjedikom kluba proglašen je Huan Padros Rubio. Njega je naslijedio njegov brat Karlos. Zanimljivo je da su i jedan i drugi bili Katalonci. Prvi je trener kluba bio Englez, Artur Džonson. Iste te 1902. uprava madridskog kluba predložila je osnivanje fudbalskog takmičenja u čast kralja Alfonsa XIII. Takmičenje, koje i danas postoji, naziva se Copa del Rey, tj. Kup kralja.

1904. godine klub se ujedinio s drugim madridskim klubovima, Moderno Amicale i Moncloa. Prvi zapaženi rezultati došli su u periodu od 1905. do 1908. kada su osvajali novoosnovani Kup Kralja. Velika godina u istoriji kluba je 1920. kada je kralj preimenovao Madrid FC dodavši mu kraljevsku naziv, te klub djeluje kao Real Madrid. Čak 26 godina nakon osnivanja kupa, Španija je dobila i ligu. Ispočetka je to bila La Liga, a danas je naziv Primera liga, što bi u prijevodu značilo prva ili osnovna liga. Real je bio jedan od osnivača te lige. Od tad kraljevski klub nikad nije ispao u Segundu, tamošnju 2. ligu. No, naziv Real ubrzo se maknuo sa imena i opet je klub postao samo Madrid FC. Kao Madrid, postali su prvi put prvaci, godine 1932. i 1933. Naziv Real ubrzo se nakon toga vratio i od tad je stalno dio imena ovog kluba.

   Legendarne godine

Do 50-ih se godina čekalo da Real osvoji nešta veliko. Primera je nakon 1933. bila nedostižna, kup se osvajao po 2 puta s razmakom od 10 godina, a osvojen je 1 superkup u 20 godina. No, čekanje navijača se isplatilo s ulaskom u sredinu vijeka. Real Madrid je postao mitski klub i ponos cijele Kastilje, na prkos omraženim Kataloncima. Bila je to era vladavine fudbalskih legendi Alfreda Di Stefana, Ferenca Puškaša, Rajmonda Kope i Hektora Rijala. Tih godina je, od strane UEFE osnovan Kup šampiona, s idejom da bude takmičenje najjačih klubova u Evropi. Ovakav Real pokazao je da ne pripada ovom svijetu osvojivši prvih pet finala za redom što nikad nikome kasnije nije uspjelo. Zapaženo finale bilo je ono 1960. godine kad su osvojili petu titulu. U finalu je odigrana jedna od najboljih utakmica svih vremena. Real je sa 7:3 pobijedio njemački Ajntraht iz Frankfurta.

Rezultati nisu izostali ni u Primeri. Nakon dugog 19-godišnjeg čekanja osvojili su 1954. prvu titulu prvaka Španije pod imenom Real Madrid.

 Ta titula prvaka bila je samo početak. Real je harao Španijom i u periodu od 1954. do 1969. osvojio nevjerojatnih 12 titula prvaka. Samo 56., 59. i 66. nisu bili prvi. Jedina, kakva takva, prijetnja Realu bio je gradski rival Atletiko. Kup kralja, iznenađujuće, 50-ih godina nisu osvajali. Tek 4 puta od 1937. do 1970.

Nešto slabije bile su 70-e godine. Prvenstva Španije postala su rutina i Real je od 1970. do 1981. osvojio 6 titula prvaka. Kup kralja osvojili su 3 puta. Ali, nakon zvjezdanog uzleta u Evropi, u periodu od 1960. do 1998. samo je 1966. bila sretna. Tada je u finalu Kupa šampiona pao beogradski Partizan (2:1). Do kraja 90-ih nisu osvojili titulu pobjednika tog takmičenja. Španski superkup je za Real takođe bio "začaran" od 1947. do 1988. Osamdesetih godina je kraljevski klub bio daleko od titule prvaka Evrope, jedina utjeha su im dva Kupa UEFA zaredom. Kup kralja osvojen je dva puta od 1981. do 1990., a liga-kup tek jednom, i to je dosad jedini put da je to takmičenje pripalo Realu. Špansko prvenstvo nisu osvajali od 1980. do 1986., a tada je uslijedio niz od 5 uzastopnih trofeja. Što se tiče superkupa, završilo je 41 godinu dugo čekanje i 1988. je Real osvojio i taj trofej, kao i naredne dvije godine. Kao glavni igrači tog perioda pamtiće se Hugo Sančez, Emilio Butragenjo, Manolo Sančis, Martin Vaskez, Miguel Paredez i ostali.

   Los galacticos

Početkom 90-ih godina nije išlo najbolje. Do 1995. se čekala titula prvaka, kup je osvojen samo jednom u cijeloj deceniji, superkup dva puta u prvih pet godina, a evropski naslov, naravno, nisu osvojili. Godine 1997. postali su prvaci, osvojili superkup, a u Ligi šampiona došli napokon do toliko očekivanog finala. Oslonac ekipe su činili živa legenda Raul Gonzales, Kristijan Panući, Predrag Mijatović, Davor Šuker, Mihael Laudrup, te Fernando Jero. U finalu je čekao torinski Juventus sa sjajnim Zinedinom Zidanom. Real je pobijedio 1:0 sumnjivim pogotokom Mijatovića, završivši time period od pune 32 godine bez trijumfa u tom takmičenju. Trofej je opet osvojen 2000. godine, pobjedom nad Valensijom, sa čak 3:0. U međuvremenu osvojen je i prvi Interkontinentalni kup. U julu 2000. godine započelo je novo doba Real Madrida. Za predsjednika je izabran Florentino Perez koji je obećao navijačima da će od Reala napraviti klub pun Zidana i Pavona, u prijevodu, klub u kojem će igrati veliki strani igrači i sjajni mladi igrači iz omladinske škole. Da bi to ostvario, Perez je prodao trening igrališta gradu, čime je dobio novac za stvaranje velikog kluba. Transferi koji su slijedili dovodili su u Real redom velike i poznate igrače. Došao je obećavani Zinedin Zidan, iz najljućeg rivala Barse otet je Luis Figo, a iz milanskog Intera došla je mlada brazilska zvijezda Ronaldo. Kraljevski je klub odmah nazvan Los Galacticos (Svemirci). Ispočetka se ta ekipa činila svjetskim čudom. Nesavladiva mašina koja je 2001. bila prvak Španije, 2002. prvak Evrope, uz još jedan osvojeni španski superkup, te evropski superkup i Interkontinentalni kup. Klub je zarađivao astronomske svote preko marketinga, pogotovo u istočnoj Aziji, gdje je Real bio kao religija i gdje su se ljudi doslovno tukli za njihov dres ili navijački šal. Najzvučniji transfer dogodio se ipak kad je velika Mančesterova zvijezda Dejvid Bekam potpisao za Real.

Taj transfer bio je popraćen kao najveći transfer u fudbalu ikad. Ipak, Perez nije znao graditi ekipu. Prodao je Samjuela Eto´a koji je kasnije u Barseloni postao jedan od najboljih svjetskih napadača, te Kloda Makelelea koji je bio duša ekipe, ali nedovoljno velika zvijezda za predsjednika. A nakon otkaza uspješnom treneru Del Boskeu, klub pamti loše rezultate, svađe u ekipi i potpuni raspad sistema. Dejvid Bekam nije u dresu Reala ponovio sjajne partije iz Mančestera, Luis Figo posvađao se sa svima u i oko ekipe, te napustio klub, a Ronaldo se nakon 8 golova na svjetskom prvenstvu 2002. "raspao" igrao sve lošije.

Od 2004. u klub su došli Robinjo, koji je prozivan novim Peleom, Žulio Baptista, Sisinjo i Serhio Ramos koji su trebali biti nove zvijezde, no, nijedan se nije posebno iskazao. Od 2003. klub nije osvojio nijedan trofej. 27. februara 2006. Perez je podnio ostavku, a zamijenio ga je Fernando Martin Alvarez, no samo na 2 mjeseca, nakon čega je odstupio.

   Ramon Kalderon

Novi predsjednik je 1. jula 2006. postao 55-godišnji Ramon Kalderon, koji je ubrzo po dolasku na tu funkciju za trenera doveo Fabija Kapela iz posrnulog Juventusa. Za sezonu 2006/07. Real Madrid je trebao potrošiti čak 100 miliona €. Kao moguće prinove Los Galacticosa spominjala su se mnoga zvučna imena. Prvi su pristigli Fabio Kanavaro i Emerson iz Juventusa, te Rud van Nistelroj iz Mančestera. Klub je navodno nudio i do 125 miliona € za brazilskog reprezentativca Kaku što je dovelo do velike svađe čelnika Reala i italijanskog Milana. Tokom sezone klub se pojačao mladim južnoameričkim talentima Higuainom, Gagom i Marselom iz Boka Juniorsa, River Plate i Fluminensea, dok je trener Kapelo na transfer listu igrača na koje sljedeće sezone ne računa zapisao čak 16 imena. Među njima su se našle zvijezde Dejvid Bekam, Ronaldo i Raul. Prvi je Ronaldo otišao u Milan u januaru 2007., a na kraju sezone i Bekam, i to u Los Anđeles Galaksi.

Međutim, ni nova sezona nije bila nešto uspješna i ubrzo su počele svađe u i oko kluba pa se tako trener sukobio sa nezadovoljnim navijačima pokazavši im srednji prst tokom utakmice, dok je predsjednik Kalderon jednom prilikom nazvao navijače pozorišnom publikom, a igrače razmaženim zvijezdama. Po odlasku u Italiju, Ronaldo je izjavio kako mu je u Realu bilo kao u noćnoj mori, a Kapela je prozvao đavolom. Ipak, sjajnim nizom pobjeda na kraju sezone, Real je u uzbudljivoj završnici pretekao Barselonu i Sevilju, okitivši se ponovo naslovom španskog prvaka. Uprkos ovojenom prvenstvu, slavni Kapelo je dobio otkaz, a zamijenio ga je trener Getafea i bivši igrač Reala, Nijemac Bernd Šuster.